Page 110 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Navečer, kasnije, saznao sam: sa sobom su odveli troje.
Uostalom, naglas o tome, kao i o svemu što se dogodilo, nitko ne
govori — (odgojni utjecaj među nama prisutnih, nevidljivih Čuvara).
Razgovori su — najvećim dijelom o brzom padu barometra i prom­
jeni vremena.

Bilješka 29.

Koncept: NITI NA LICU. IZDANCI. NEPRIRODNA
KOMPRESIJA.

Čudno: barometar pada, a vjetra još uvijek nema, tišina. Tamo, gore,
već je počela — nama još uvijek nečujna — oluja. Punom brzinom
jure oblaci. Još ih je malo — odvojene zubate krhotine. I tako: kao da
se gore već ruši nekakav grad, padaju komadi zidova i tornjeva, rastu
pred očima užasavajućom brzinom — sve bliže — ali će još čitave
dane morati letjeti kroz plavu beskonačnost, dok ne padnu na dno, k
nama, dolje.
Dolje — tišina. U zraku — tanke, nerazumljive, gotovo nevidljive
niti. Svake jeseni dolaze od tamo, iza Zida. Polako plivaju — i odjed­
nom osjećate: nešto vam je strano i nevidljivo na licu, želite maknu­
ti — ne ide: ne možete, nikako da se oslobodite...
Posebno mnogo je tih niti — ako hodate pokraj Zelenog Zida,
gdje sam išao jutros: I mi je zakazala sastanak u Drevnoj Kući — u
onom, našem, “stanu”.
U daljini sam već vidio tamnu i crvenu gromadu Drevne Kuće,
kada sam iza sebe čuo nečije sitne korake, ubrzano disanje. Okrenuo
sam se — i vidio: dostizala me O.
Sva je bila nekako posebno, savršeno, elastično okrugla. Ruke i
pehari grudi, i čitavo njeno tijelo, tako mi poznato, zaokruživalo se i
zatezalo junifu: evo sad će probiti tanki materijal — i van, na sunce,
na svjetlost. Zamišljam: tamo u zelenim prašumama, u proljeće isto
tako tvrdoglavo probijaju kroz zemlju izdanci — da bi što prije izba­
cili grančice, lišće, da bi što prije procvjetali.

110