Page 111 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 111

Nekoliko sekundi je šutjela, modro sijala u moje lice.
              —  Vidjela sam vas — tada, na Dan Jednoglasnosti.
              —  I ja sam vidio vas... — I sjetio sam se kako je ona stajala dolje,
           u  uskom  prolazu,  stisnuvši  se  uza  zid,  zakrilivši  rukama  trbuh.
           Nehotice sam pogledao na njen okrugli trbuh pod junifom.
              Ona je očito primijetila — sva je postala okruglo-ružičasta, ruži­
           časti osmijeh:
              —  Ja sam tako sretna — tako sretna... Puna sam — shvaćate: do
           vrha.  I  evo  —hodam  i  ništa  ne  čujem,  što  je  oko  mene,  ja  samo
           slušam unutra, u sebi...
              Šutio sam. Meni na licu — nešto tuđe, smetalo mi je — i nikako
           ga  se  nisam  mogao  osloboditi.  I  odjednom  neočekivano,  još  uvijek
           modro  sjajeći,  uhvatila  je  moju  ruku  —  i  na  svojoj  sam  ruci  osjetio
           njene  usne...  To  je  —  prvi  put  u  mojem  životu.  Bilo  je  to  meni
           nekakvo  nepoznato  do  sada  drevno  milovanje  i  od  njega  —  takav
           sram i bol da sam (molim, čak i grubo) istrgnuo ruku.
              —  Ma čujte — vi ste sišli s uma! I ne samo to — uopće vi... čemu
           se veselite? Zar možete zaboraviti na to što vas čeka? Ako ne sad —
           onda svejedno kroz nekoliko mjeseci, dva mjeseca...
              Snuždila  se;  svi  krugovi  odjednom  su  se  savili,  iskrivili.  A  meni
           u  srcu  —  neugodna,  čak  bolesna  kompresija,  povezana  s  osjećajem
           sažaljenja  (srce  —  nije  ništa  drugo  do  idealna  pumpa;  kompresija,
           stezanje  —  usisavanje  tekućine  pumpom  —  to  je  tehnički  apsurd;
           stoga  je  jasno;  koliko  su  u  biti  besmislene,  protuprirodne,  bolesne
           sve  “ljubavi”,  “sažaljenja”,  i  sve  ostalo  što  izaziva  takvu  kompresi­
           ju).
              Tišina.  Mutno-zeleno  staklo  Zida  —  slijeva.  Tamno-crvena  gro-
           mada — naprijed. 1 te dvije boje, slažući se, dali su u meni, kao rezul­
           tantu — kako mi se učinilo, blistavu ideju.
              —  Stanite! Znam kako vas spasiti. Spasit ću vas od toga da vidite
           svoje  dijete  —  i  umrete.  Moći  ćete  ga  othraniti  —  shvaćate,  vidjet
           ćete kako vam raste na rukama, buja, jedri kao plod.
              Ona se zatresla, upila se u mene.
              —  Sjećate  se  one  žene...  pa,  tada,  davno,  u  šetnji.  Pa  eto,  ona  je
           sad  ovdje,  u  Drevnoj  Kući.  Idemo  k  njoj  i  jamčim,  sve  ću  odmah
           dogovoriti.


                                                                111
   106   107   108   109   110   111   112   113   114   115   116