Page 112 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Već sam vidio kako nas troje, s I, idemo hodnicima — evo ona je
već tamo, među cvijećem, travom, lišćem... Ali, ona se odmaknula
od mene, roščići ružičastog polumjeseca drhtali su i izvijali se naniže.
—To je — ona ista — rekla je.
—To jest... — zbog nečeg sam se smeo — Pa, da: ona ista.
— I vi hoćete, da ja pođem s vama k njoj — da je molim da —

Nikada mi nemojte o tome više govoriti!
Pognuvši se brzo je otišla od mene. Kao da se još nečeg sjetila —
okrenula se i viknula:
— I umrijet ću — da, neka! Što se to vas tiče — zar vam nije sve­
jedno?
Tišina. Padaju odozgo, s užasnom brzinom rastu pred očima —
komadi plavih tornjeva i zidova, ali još im je satima — možda dani­
ma letjeti kroz beskonačnost; polako plivaju nevidljive niti, sliježu se
na licu i nikako ih ukloniti, nikako se odvojiti od njih.
Polako idem prema Drevnoj Kući. U srcu — besmislena, bolna
kompresija...

Bilješka 30.

Koncept: POSLJEDNJI BROJ. GALILEJEVA GREŠKA. ZAR
NIJE BOLJE?

Evo mog razgovora s I — tamo, jučer, u Drevnoj Kući, usred raznih
šumova koji ometaju logički hod misli — crvene, zelene, brončano-
žute, bijele, narančaste boje... I čitavo vrijeme pod zaleđenim
osmijehom pjesnika s prčastim nosom.
Rekonstruirat ću taj razgovor od slova do slova — zato što će on,
kako mi se čini, imati ogromno, odlučujuće značenje za sudbinu
Jedine Države — ili bolje rečeno: svemira. I onda — ovdje ćete vi,
moji nepoznati čitatelji, možda, naći meni stanovito opravdanje...
I je odmah, bez ikakvog uvoda, obrušila na mene sve:
— Ja znam: prekosutra imate — prvi probni let INTEGRALA.
Toga dana — mi ćemo ga preuzeti u svoje ruke.

112