Page 15 - Yegnevy Zamyatin - Mi

jevale iz zvučnika. Odjednom mi se učinilo da sam došao ovamo
nepotrebno (ali zašto “nepotrebno” i kako sam uopče mogao ne doći
kad je bio izdan nalog?); učinilo mi se — sve je prazno, samo ljus­
ka. I s naporom sam uključio pažnju tek onda kada je fonolektor već
prešao na glavnu temu: na našu glazbu, na matematičku kompozici­
ju (matematičar — uzrok, glazba — posljedica), na opis nedavno
pronađenog muzikometra.
—- ... Jednostavno okretanjem evo ove ručice, bilo tko od nas
proizvodi do tri sonate na sat. A s kakvim naporom su to činili vaši
preci. Oni su mogli stvarati jedino kad bi se doveli do napadaja
“nadahnuća” — nepoznatog oblika epilepsije. I evo vam najzabavni­
ja ilustracija toga, što bi njima ispalo — glazba Skrjabina — dvade­
seto stoljeće. Taj crni sanduk (na pozornici su razmaknuli zastor, a
tamo — njihov drevni instrument) — taj sanduk nazivali su “rojal-
nim” ili “kraljevskim”, što još jednom dokazuje koliko je sva njiho­
va glazba...
I dalje — opet se ne sjećam, vjerojatno, zato što... No, da, reći
ću iskreno: zato što je “kraljevskom” sanduku prišla ona — 1-330.
Vjerojatno sam bio jednostavno zapanjen tom njezinom neočeki­
vanom pojavom na pozornici.
Bila je u fantastičnom kostimu drevne epohe: čvrsto pripijena
crna haljina, oštro podcrtana bjelina otkrivenih ramena i grudi, i ta
topla sjenka, koja se od disanja njihala, među... i zasljepljujuće
bijeli, gotovo zli zubi...
Osmijeh — ugriz, ovamo — dolje. Sjela je — zasvirala. Divlje,
grčevito, šareno, kao sav tadašnji njihov život — ni traga razumnoj
mehaničnosti. I, naravno, oni, pored mene, u pravu su: svi se smiju.
Samo nekolicina... ali zašto i ja — ja?
Da, epilepsija — duševna bolest — bol... Polagana, slatka bol —
ugriz — i kad bi bio još dublji, još bolniji. 1 evo, polagano — sunce.
Ne naše, ne to plavkasto-kristalno i ujednačeno kroz staklene cigle —
ne: divlje, sunce koje leti, prži — dolje sve sa sebe — sve u sitne
komadiće.
Čovjek što je sjedio do mene iskosio se nalijevo — na mene — i
nacerio se. Zbog nečeg veoma sam jasno zapamtio: vidio — na usna­
ma mu je iskočio mikroskopski mjehurić sline i prsnuo. Taj me mje­
hurić otrijeznio. Ja sam — opet ja.

15