Page 16 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Kao i svi — čuo sam sad samo besmisleno, nemirno kloparanje
struna. Smijao sam se. Postalo je lagano i jednostavno. Talentirani
fonolektor previše je živo ocrtao tu divlju epohu — to je sve.
S kakvim sam užitkom slušao zatim našu sadašnju glazbu. (Ona
je prikazana kasnije — zbog kontrasta.) Kristalne kromatske ljestvice
beskonačnih redova koje su se spajale i razilazile — i akordi koji
sumiraju formule Taylora, MacLorena; čitave tone teški glomazni
kvadrati nad Pitagorinim poučkom; tužne melodije umirućeg valovi­
tog kretanja; blještavi taktovi koji su smjenjivali Fraunhoferove lini­
je u pauzama — spektralna analiza planeta... Kakva uzvišenost!
Kakva nepokolebljiva zakonitost! I kako je jadna jogunasta, ničim
— osim divljim fantazijama — nesputana glazba drevnih.
Kao i obično, u simetričnim redovima, po četiri, kroz široka vrata
izlazili smo iz slušaonice. Pokraj je promakla poznata dvaput izvije­
na figura; poklonio sam se s poštovanjem.
Za sat vremena treba doći mila O. Osjećao sam se ugodno i koris­
no uzbuđen. Kod kuće — brže u kancelariju, sunuo sam dežurnom
svoj ružičasti bon i dobio potvrdu na pravo roleta. To pravo postoji
kod nas — samo za seksualne dane. A između svojih prozračnih, kao
od blistavog zraka satkanih zidova — živimo uvijek na vidjelu,
vječno okupani svjetlošću. Mi nemamo što skrivati jedni od drugih.
K tome to još i olakšava težak i uzvišen trud čuvara. Inače tko zna što
bi se sve moglo dogoditi. Moguće je da su upravo čudna, neprozrač-
na obitavališta drevnih stvorila tu njihovu jadnu ćelijsku psihologiju.
“Moj (sic!) dom — moja tvrđava” — kako su to samo mogli smisli­
ti!
U 22 spustio sam rolete — i istog trenutka ušla je pomalo zadi­
hana O. Pružila mi je svoja ružičasta ustašca — i mali ružičasti bon.
Otrgnuo sam bon — i nisam se mogao odvojiti od ružičastih usta do
posljednjeg trenutka — 22:15.
Nakon toga pokazao sam joj svoje “bilješke” i govorio — čini mi
se, jako dobro — o ljepoti kvadrata, kocke, pravca. Ona je tako
očarano — ružičasto slušala — i odjednom iz njenih modrih očiju
suza, druga, treća — pravo na rastvorenu stranicu (str. 7). Crnilo se
razlilo. Evo, trebat ću prepisivati.
— Dragi De, kad bi barem vi — kad bi...