Page 114 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Djeca su doista — hrabri filozofi. I hrabri su filozofi —
obvezno djeca. Upravo tako, kao djeca, uvijek i treba: a dalje?
— Nema dalje ničega! Točka. Po čitavom svemiru — ravnomjer­
no — posvuda — razliveno...
— Aha: ravnomjerno, posvuda! Pa tu baš i je ona — entropija,
psihološka entropija. Tebi, matematičaru — zar nije jasno, da samo
razlike, razlike — u temperaturi, samo toplinski kontrasti — samo je
u njima život. A ako su posvuda, po čitavom svemiru, jednako —
topla ili jednako — hladna tijela... Treba ih sudariti — da bi plamen,
eksplozija, pakao. I mi ćemo ih — sudariti.
— Ali I, shvati, shvati: naši preci — za vrijeme Dvjestogodišnjeg
Rata — upravo su to i napravili...
— O, pa oni su bili u pravu, tisuću puta u pravu. Imali su samo
jednu pogrešku: kasnije su povjerovali da su oni posljednji broj —
koji u prirodi ne postoji, ne postoji. Njihova je greška — greška
Galileja: on je bio u pravu, da se Zemlja kreće oko Sunca, ali nije
znao, da se sav Sunčev sustav — kreće oko nekakvog centra, on nije
znao, da prava, ne relativna orbita Zemlje — nije naivni krug...
— A vi?
— A mi — za sada znamo, da nema posljednjeg broja. Možda
ćemo zaboraviti. Ne: čak čemo vjerojatno zaboraviti — kada ostari-
mo — kao što neminovno stari sve. I tada ćemo — neizbježno —
dolje, kao ujesen lišće... s drveća — kao prekosutra vi... Ne, ne
dragi, ne ti. Pa ti si — s nama, ti si s nama!
Zažarena, blistava, vjetrovita — nikada je još nisam takvu vidio,
obgrlila me čitavim svojim tijelom, sva. Ja sam nestao...
Posljednje — gledajući me čvrsto, tvrdo u oči:
— Pamti: u 12.
Rekao sam:
— Da, pamtim.
Otišla je. Sam sam, posred nasilnog, raznoglasnog žagora —
plavih, crvenih, zelenih, brončano-žutih, narančastih...
— Da, u 12... — i odjednom besmislen osjećaj nečeg stranog što
je na licu — što nikako ne mogu maknuti. Odjednom —jučerašnje
jutro IO — i to, što je ona vikala u lice I... Zašto? Koja besmislica.
Požurio sam izaći van — i brže kući, kući...
Negdje otraga čuo sam prodorno kriještanje ptica iznad Zida. A
naprijed, u zalazećem suncu — od grimiznog, kristaliziranog plame­

114