Page 115 - Yegnevy Zamyatin - Mi

na — lopte kupola, ogromne zažarene kocke-kuće, kao sleđena
munja na nebu — vrh akumulatorskog tornja. I sve to — svu tu
savršenu, geometrijsku ljepotu — morat ću sam, svojim rukama...
Zar — nikakvog izlaza, nikakvog puta?
Pokraj neke slušaonice (ne pamtim broj). Unutra — na gomilu
složene klupe; na sredini — stolovi, pokriveni plahtama od snježno
bijelog stakla; na bijelom — mrlja ružičaste sunčeve krvi. I u svemu
tom ljutito, nekakvo nepoznato — zato užasno — sutra. To je nep­
rirodno: da misleće biće — koje vidi, živi protiv prirodnih zakona,
među nepoznatim iksevima. Evo, kad bi nam zavezali oči i prisilili
nas da tako hodamo, opipavamo, spotičemo se, i vi znate da je tu
negdje sasvim blizu — kraj, jedan samo korak — i od vas će ostati
samo spljošten, izlomljen komad mesa. Ali zar to nije potpuno isto?
... A što ako ne dočekavši — sam glavom naniže? Zar to ne bi
bilo jedino i pravilno, odmah bi se sve razriješilo.

Bilješka 31.

Koncept: VELIKA OPERACIJA. SVE SAM OPROSTIO. SUDAR
VLAKOVA.

Spašeni smo! U posljednjem trenutku, kada se već činilo — nemamo
se za što uhvatiti, činilo se — sve je završeno...
Tako: kao da smo se po stepenicama već popeli prema strašnom
Stroju Dobrotvora, s teškim zveketom već vas je pokrila staklena
kapa, i vi po posljednji put u životu — brže — gutate očima plavo
nebo...
I odjednom: sve je to — samo “san”. Sunce je — ružičasto i vese­
lo, i zid — takva je radost dirnuti golom rukom hladni zid — i jastuk
— bez kraja se naslađivati udubljenjem od glave na bijelom jas­
tuku...
Eto, otprilike to sam proživio kada sam jutros pročitao Državne
Novine. Bio je strašan san i on je završen. A ja, malodušni ja, nev­
jernik — već sam mislio na dobrovoljnu smrt. Sada me sram čitati
posljednje rečenice, napisane jučer. Ali svejedno: neka, neka ostanu,

115