Page 117 - Yegnevy Zamyatin - Mi

kao u mojim, drhtao taj list novina, što još odiše bojom — kada bi vi
znali, kao i ja, da je sve to prava realnost, ako ne sadašnja, a ono
sutrašnja — zar ne bi osjećali isto što i ja? Zar vam se ne bi — kao i
meni sad — vrtjelo u glavi? Zar vam ne bi — po leđima i rukama —
migoljili jezivi, slatki, ledeni trnci? Zar vam se ne bi činilo da ste —
div, Atlas — i ako se uspravite, sigurno ćete udariti glavom u stak­
leni strop?
Dohvatio sam telefonsku slušalicu:
— 1-330... Da, da — i zatim gušeći se viknuo: Vi ste kod kuće,
zar ne? Jeste li čitali? Čitate? Pa to je, to je... To je zadivljujuće!
— Da... — duga, tamna šutnja. Slušalica je jedva čujno zujala,
mislila nešto... — obvezno vas moram vidjeti danas. Da, kod mene
poslije 16. Obvezno.
Draga! Kako je — kako je draga! “Obvezno”... Osjećao sam:
osmjehujem se — i nikako se ne mogu zaustaviti, i evo ponijet ću po
ulicama taj osmijeh — kao fenjer, visoko iznad glave...
Tamo je, vani, na mene naletio vjetar. Vitlao, zviždao, sjekao. Ali
meni je samo još veselije. Viči, deri se — svejedno mi je: sad više
nećeš srušiti zidove. I nad glavom ruše se željezni — leteći oblaci —
neka: nećete zatamniti sunce — mi smo ga lancima zauvijek priko-
vali ka zenitu — mi, Isusi Navini.
Na uglu — stajala je gusta gomila Isusa Navina priljubivši se
čelom o staklo zidova... Unutra, na zasljepljujuće bijelom stolu već
leži jedan. Ispod bijeloga nazirala su se stopala raširena pod uglom,
bijeli medicinari — nagnuti nad uzglavlje, bijela ruka — pružila je
prema ruci nečim napunjenu špricu.
— A vi, što vi ne idete — pitao sam ja — nikoga ili točnije, sve.
— A vi — okrenula se prema meni nečija lopta.
— Ja ću — kasnije. Trebam najprije...
Pomalo zbunjen, povukao sam se. Morao sam stvarno najprije
vidjeti nju, I. Ali zašto “najprije” — nisam sebi mogao odgovoriti.
Heling. Plavkasto-leden svjetlucao je INTEGRAL. U strojarnici
gudio je dinamo — ljupko, ponavljajući bez kraja i konca jednu te
istu riječ — kao da je to moja, poznata riječ. Nagnuo sam se, pogla­
dio dugačku, hladnu cijev motora. Draga... Kako — kako draga.
Sutra ćeš — oživjeti, sutra ćeš — po prvi put zadrhtati od vatrenih,
plamenih kapljica u svojoj utrobi...

117