Page 119 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Ona — nježno i strogo:
— Vi ste — sanjalica! Ja djeci u školi ne bih dozvolila da tako
govore...
I nešto o djeci, i kako ih je ona odjednom sve, kao stado, odvela
na Operaciju, i kako su ih tamo morali svezati, i o tom, da je potreb­
no “voljeti — nemilosrdno, da, nemilosrdno”, i da će se ona, izgleda,
odlučiti...
Popravila je među koljenima sivo-plavu tkaninu, šuteći, brzo me
oblijepila čitavog — osmijehom i otišla.
I — na sreću, Sunce se još nije zaustavilo, trčalo je, i već je 16,
kucam na vrata — srce kuca..
— Uđite!
Na pod — kraj njenog naslonjača, zagrlivši joj noge, zabacivši
glavu uvis, gledati u oči — po redu, u jedno pa drugo — i u svakom
vidjeti sebe — u divnom zatočeništvu...
A tamo, iza zida, oluja, tamo — olovni oblaci — ma neka! U
glavi — tijesno, silovite — preko mjere — riječi, i ja naglas zajedno
sa Suncem letim tko zna kamo... ne, sada mi već znamo, kamo — i
za mnom su planete — planete, koje brizgaju plamen, nastanjene pla-
menim, raspjevanim cvijećem — i planete nijeme, modre, gdje je
razumno kamenje ujedinjeno u organizirana društva — planete, koje
su dostigle, kao i naša Zemlja, vrhove potpune, stopostotne sreće...
1 odjednom — odozgo:
— A ti ne misliš, daje vrhunac — upravo to kamenje organizira­
no u društva? — I sve je oštriji, sve tamniji trokut!
— A sreća... Što? Pa želje su — naporne, zar ne? I jasno je: sreća
je — kada nema više nikakvih želja, ne, niti jedne... kakva greška,
kakva besmislena predrasuda, da smo do sada pred sreću — stavljali
znak plus, ispred potpune sreće je — naravno, minus — božanski
minus.
Ja sam — sjećam se — rastreseno promrmljao:
— Apsolutni minus — 273°...
— Minus 273 — upravo tako. Pomalo prohladno, ali zar upravo
to ne dokazuje da smo mi — na vrhu.
Kao onda, davno — govorila je nekako za mene, mnome —
razvijala do kraja moje misli. Ali bilo je u tom nešto zlokobno —
nisam mogao — i s naporom sam izvukao iz sebe “ne”.

119