Page 118 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Kakvim bih očima gledao na to moćno stakleno čudovište da je
sve ostalo kao jučer? Kada bih znao da ću ga sutra u 12 — izdati...
da, izdati...
Oprezno — za lakat odostraga. Okrenuo sam se: poput tanjura
plosnato lice Drugoga Graditelja.
— Vi već znate? — rekao je.
— Što? Operacija? Da, zar je moguće? Kako — svi, svi — odjed­
nom...
— Ma ne, ne to: probni let su odgodili, do prekosutra. Sve zbog
te operacije... Uzalud smo natjeravali, nastojali...
“Sve zbog Operacije...” Smiješan, ograničen čovjek. Ne vidi
ništa dalje od svoga tanjurića. Kada bi on znao da nije Operacije —
sutra u 12 sjedio bi zaključan u staklenom kavezu, koprcao se i upi-
rao u zid...
Kod mene u sobi u 15:1/2. Ušao sam i vidio IO. Sjedila je za
mojim stolom — koščata, ravna, tvrda — podbočivši rukama desni
obraz. Izgleda da me dugo čekala: zato što, kad je skočila meni u sus­
ret — na obrazu je ostalo pet jamica od prstiju.
Jednu sekundu u meni — to najnesretnije jutro, i evo ovdje baš,
pokraj stola — ona pored I, bijesna... Ali samo sekundu — i sad je
sve isprano današnjim suncem. Tako biva, ako za blistavog dana,
ulazeći u sobu, zbog rastresenosti okrenete prekidač — lampa se
upalila, ali kao daje i nema— tako smiješna, jadna, nepotrebna...
Bez premišljanja pružio sam joj ruku, oprostio sam sve — uhvati­
la je obje moje, jako, bodljikavo stisnula, i zabrinuto podrhtavajući
obrazima koji su visjeli kao drevni nakit — rekla:
— Čekala sam... samo sam na minutu... samo sam vam htjela
reći: kako sam sretna, kako sam sretna zbog vas! Vi shvaćate: sutra,
prekosutra — bit ćete potpuno zdravi, vi ćete se ponovo — rodili...
Vidio sam na stolu listić — posljednje dvije stranice jučerašnjih
bilježaka: onako kako sam ih ostavio sinoć — tako su i ležali. Kada
bi ona vidjela što tamo piše... uostalom, svejedno: sada je to samo —
priča, sada je to samo smiješno daleko, kao kroz obrnutu stranu
dalekozora...
— Da, rekao sam — i znate: evo sad sam išao po bulevaru i ispred
mene čovjek, i njegova — sjena na pločniku. I shvaćate: sjena — svi­
jetli. I čini mi se — evo ja sam siguran — sutra uopće neće biti sjena,
ni od jednog čovjeka, ni od jedne stvari, sunce će — kroz sve...

118