Page 122 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Što? Pa zašto toliku gomilu? Pa to je — za tjedan dana. Ma
kako za nedjelju: više!
— A, tko zna... tko zna...
— Ja znam...
Vjetar fijuče, sav je zrak do samog vrha napet i nabijen nečim
nevidljivim. Teško mije disati, teško mije hodati — i teško, polako,
ne zaustavljajući se ni na sekundu — puzi strelica na satu akumula-
torskog tornja, tamo na kraju bulevara. Šiljak tornja — u oblacima —
nejasan, modar i tupo zavija: siše električnu energiju. Zavijaju dim­
njaci Glazbene Tvornice.
Kao i uvijek — u redovima, po četvero. Ali redovi, nekakvi
nesigurni, i možda, od vjetra — njišu se, savijaju. I sve više. Evo, u
nešto su na uglu udarili, uzmaknuli i već su zbijeno, sleđeno, čvrsto
klupko koje ubrzano diše, svi odjednom imaju — dugačke, guščje
vratove.
— Gledajte! Ne, gledajte — tamo, brže!
— Oni! To su oni!
— ...A ja ni za što. Ni za što — radije ću glavu u Stroj...
— Tiše! Luđače...
Na uglu, u slušaonici — široko otvorena vrata, i od tamo — pola­
gana, troma kolona, pedesetak ljudi. Uostalom “ljudi” — to nije to:
ne noge, već nekakvi teški, sapeti kotači koji se okreću pomoću ne­
vidljivog dovoda; ne ljudi — već nekakvi čovjekoliki traktori. Nad
glavama im lupa na vjetru bijela zastava s izvezenim zlatnim suncem
— i u zrakama natpis: “Mi smo prvi! Mi smo — već operirani! Svi
za nama!”
Polako su, nezadrživo preorali kroz gomilu — i jasno — da je
umjesto nas na njihovom putu bio zid, drvo, kuća — oni bi isto tako,
ne zaustavljajući se, preorali kroz zid, drvo, kuću. Evo — već su na
sredini bulevara. Uhvativši se ruku pod ruku — rastegnuli su se u
lanac, licem prema nama. I mi — napeto, nakostriješeno klupko —
čekamo. Vratovi istegnuti kao guskama. Oblaci. Vjetar fijuče.
Odjednom krila lanca, s desne i lijeve strane se brzo savila — i na
nas — sve brže — kao težak stroj nizbrdo — okružili — i k raz­
japljenim vratima, u vrata, unutra...
Nečiji prodoran krik:
— Utjeruju! Bježite!

122