Page 121 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bilješka 32.

Koncept: NE VJERUJEM. TRAKTORI. LJUDSKA TREŠČICA.

Vjerujete li u to da ćete umrijeti? Da, čovjek je smrtan, ja sam — čov­
jek: prema tome... Ne, nije to, znam da vi to znate. Ali pitam: je li
vam se događalo da povjerujete u to, da povjerujete u to do kraja, ne
svojim umom, nego tijelom, da osjetite da će jednom prsti koji drže
baš ovu stranicu — biti žuti, ledeni...
Ne, naravno, ne vjerujete — i zbog toga niste do sada skočili s
desetog kata na pločnik, zbog toga sve do sada jedete, okrećete stra­
nice, brijete se, osmjehujete, pišete...
Isto tako — da, baš isto tako je danas sa mnom. Ja znam da će ta
mala cma strelica na satu skliznuti ovamo, dolje, ka ponoći, opet će
se polako podići gore, prekoračiti neku posljednju crtu — i nastat će
nevjerojatno sutra. Ja to znam, ali nekako ne vjerujem — ili mi se,
možda, čini da je 24 sata — kao 24 godine. I zbog toga još uvijek
mogu nešto raditi, nekuda se žuriti, odgovarati na pitanja, penjati se
po ljestvama na INTEGRAL. Osjećam još kako se on ljulja na vodi i
shvaćam — da se moram uhvatiti za rukohvat — i pod rukom je hlad­
no staklo. Vidim, kako prozirne, žive dizalice, sagnuvši ždralovske
vratove, istegnuvši kljunove, brižno i nježno hrane INTEGRAL
strašnom eksplozivnom hranom za motore. I dolje, u rijeci — vidim
jasno modre, napuhane od vjetra, vodene žile, čvorove. Ali tako: sve
je to vrlo daleko od mene, strano, plosnato — kao crtež na listu papi­
ra. I čudno je, što plosnato, kao nacrtano lice Drugoga Graditelja —
odjednom govori:
— Pa onda: koliko ćemo uzeti goriva za motore? Ako računamo
tri... pa, tri i po sata...
Preda mnom — u projekciji, na crtežu — moja ruka s broj-
čanikom, logaritamski brojčanik, broj 15.
— Petnaest tona. Ali bolje uzmite... da; uzmite 100...
To je zato što ipak znam da sutra...
I vidim sa strane kako jedva primjetno počinje drhtati moja ruka
s brojčanikom.

121