Page 123 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I sve se rasulo. Pored samog zida —još uska živa vratašca, svi —
onamo, glavama naprijed — glave se u trenu zašiljile, kao klinovi, i
oštri laktovi, rebra, ramena, bokovi. Kao vodena struja, stisnuta u
požarnom crijevu, rasprsnule su se poput lepeze i unaokolo teku top-
tave noge, mlatarave ruke, junife. Odnekud, na tren u mojim očima
— dvojako savijeno, kao slovo S — tijelo, prozirna krila-uši — i več
ga nema, kroz zemlju — i ja sam sam — među promičućim nogama,
rukama — trčim...
Predahnuti u nekakvom ulazu — leđima čvrsto uz vrata — i istog
trena k meni, kao vjetrom, pribilo malu čovječju treščicu.
— Ja čitavo vrijeme... za vama... Ne želim — shvaćate — ne
želim. Slažem se...
Okrugle, sitne ruke na mom rukavu, okrugle modre oči: to je ona,
O. 1 evo, nekako sva klizi po zidu i sjeda na zemlju. Kao klupko se
sagnula tamo, dolje, na hladnim stepenicama, i ja sam — nad njom,
gladim je po glavi, po licu — ruke su mokre. Tako: kao da sam ja
jako velik, a ona sasvim mali — mali dio mene samoga. To je sasvim
drugačije nego prema I i meni se čini, tako nešto moglo je biti kod
drevnih prema njihovoj privatnoj djeci.
Niže — kroz ruke koje sakrivaju lice —jedva se čuje:
— Ja svaku noć... ne mogu — ako mene izliječe... Svaku noć —
sama, u tami mislim o njemu — kakvo će biti, kako ću ga... Nemam
razloga živjeti tada — shvaćate? I vi morate — morate...
Besmisleni osjećaj — ali ja sam zaista uvjeren: da, moram. Bes­
mislen — zato što je ta moja dužnost —još jedan zločin. Besmislen
— zato što bijelo ne može u isto vrijeme biti crno, dužnost i zločin
— ne mogu biti jedno. Ili nema u životu ni crnog ni bijelog i boja
zavisi samo od osnovne logičke premise. I ako je premisa bila to da
sam joj protuzakonito dao dijete...
— Pa, dobro — samo ne treba, ne treba... kažem. — Vi razumi­
jete: moram vas odvesti kl — kao što sam tada predlagao — da
ona...
— Da (tiho, ne sklanjajući ruke s lica).
Pomogao sam joj da ustane. I šuteći, svako o svojem — ili,
možda, istom — po sve tamnijoj ulici, između nijemih olovnih kuća,
kroz snažne grane vjetra koje su nas šibale.
U nekoj prozirnoj, napregnutoj točki — ja sam kroz šum vjetra
čuo iza nas poznate, šljapkave, kao po lokvama, korake. Na okretu

123