Page 124 - Yegnevy Zamyatin - Mi

sam se okrenuo — između prevmutih oblaka koji su letjeli odraženi
u mutnom staklu pločnika — vidio sam S-a. Odmah su mi ruke — tu­
đe, izvan takta, i ja glasno pričam O — da je sutra — prvi let INTEG­
RALA, da će to biti nešto potpuno nezaboravno, divno, izvanredno.
O — začuđeno, okruglo, modro gleda u mene, na moje glasno,
besmisleno mahanje rukama. Ali ne dam joj izgovoriti ni riječ, go­
vorim, govorim. A unutra, odvojeno — to čujem samo ja — groz­
ničavo zuji i bubnja misao: “Ne smijem... treba nekako... Ne smijem
je voditi sa sobom kl — ...”
Umjesto da skrenemo lijevo — ja skrećem desno. Most podmeće
svoja pokorno, ropski sagnuta leđa — nama troma: meni, O — i
njemu, S, iza nas. Iz osvijetljenih kuća na toj obali sipaju se u vodu
vatre, razbijaju se u tisuće grozničavo skakutavih, bijelom pjenom
uprskanih iskri. Vjetar zavija — kao negdje nisko nategnuta debela
žica basa. I kroz bas, iza nas, čitavo vrijeme------------
Kuća u kojoj živim. Kraj ulaza O se zaustavila, počela nešto:
— Ne. Pa vi ste obećali...
Ali nisam joj dao da završi, brzo sam je ugurao kroz vrata— i mi
smo unutra, u predvorju. Nad kontrolorskim stolićem — poznati,
zabrinuto-uzdrhtali, obješeni obrazi; unaokolo — zbijena gomila
numera — nekakva prepirka, glave, nagnute preko ograde s drugog
kata, pojedinačno trče dolje. Ali o tome — kasnije, kasnije... A sada
sam brže uvukao O u protivni ugao, sjeo leđima uza zid (tamo, iza
zida, vidio sam: skliznula je po pločniku nazad i naprijed tamna,
velikoglava sjena), izvukao sam notes.
O je — polako tonula u svojemu naslonjaču — kao daje pod juni-
fom isparavalo, kopnilo tijelo, i kao da je prazna odjeća i prazne oči
koje usisavahu modrom prazninom. Umorno:
— Zašto ste me doveli ovamo? Prevarili ste me?
— Ne... Tiše! Pogledajte tamo: vidite li — iza zida?
— Da. Sjena.
— On —je čitavo vrijeme za mnom... Ne mogu. Shvaćate — ne
smijem. Sada ću vam napisati dvije riječi — uzmite i pođite sami.
Znam. On će ostati ovdje.
Ispod junife — opet se pokrenulo, nabujalo tijelo, tek-tek
zaokruglio se trbuh, na obrazima — jedva primjetno rumenilo, zora.
Gurnuo sam joj papirić među hladne prste; čvrsto stisnuo ruku,
posljednji put zagrabio iz njenih modrih očiju.

124