Page 126 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Sutra! Zar može biti — zar će biti nekakvo sutra?
Po svakodnevnoj inerciji pružio sam ruku (instrument) prema
polici s knjigama — složio današnje novine uz ostale, u zlatom
ukrašen uvez. I usput:
— Zašto? Zar nije svejedno? Pa ovamo, u ovu sobu — ja više
nikada, nikada...
1 novine iz ruku — na pod. A ja stojim i gledam oko sebe, čitavu,
čitavu sobu, užurbano spremam za sobom — grozničavo trpam u
nevidljivi kovčeg sve, što mi je žao ostaviti ovdje. Stol. Knjige.
Naslonjač. Na naslonjaču tada je sjedila I — a dolje, na podu...
Krevet.
Zatim minutu, dvije — besmisleno čekam nekakvo čudo, možda
će — zazvoniti telefon, možda će, ona reći, da...
Ne. Nema čuda...
Odlazim u nepoznato. Ovo su moji posljednji redovi. Zbogom —
vi, nepoznati, vi, voljeni, s kojima sam proživio toliko stranica, koji­
ma sam ja, koji sam obolio od duše — pokazao čitavog sebe, do
posljednjeg skrhanog vijka, do posljednje slomljene opruge...
Odlazim.

Bilješka 34.

Koncept: OSLOBOĐENICI. SUNČANA NOĆ. RADIOVALK1RA.

O, kada bih stvarno razbio sebe i ostale u komadiće, ako bih se
stvarno — zajedno s njom — našao negdje iza Zida, među zvijerima
koje keze žute očnjake, kada se zaista više nikada ne bih vratio
ovamo. Tisuću, milijun puta lakše. A sada — što? Poći i zadaviti ovu
Ali zar bi to išta pomoglo?
Ne, ne ne! Opameti se D-503. Natakni se na čvrstu logičku oso­
vinu — barem na kratko, pritisni iz sve snage na polugu — i, kao
drevni rob, okreći žrvnje silogizama — dok ne zapišeš — ne promis­
liš sve što se dogodilo...
Kada sam ušao u INTEGRAL — svi su već bili na okupu, na svo­
jim mjestima, sva saća divovske, staklene košnice bila su puna. Kroz

126