Page 125 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Zbogom! Možda ćemo se, jednom opet...
Ona je istrgnula ruku. Pognuta, polako je pošla — dva koraka —
brzo se okrenula — i opet je kod mene. Usne se miču — očima, usna­
ma — sva — jedno te isto, jednu te istu nekakvu riječ — i kakav
neizdrživ osmijeh, kakva bol...
A onda, pognuta ljudska treščiea u vratima, sićušna sjena iza zida
— ne osvrćući se, brzo — sve brže...
Prišao sam stoliću k IO. Zabrinuto, negodujući, šireći škrge rekla
je:
— Razumijete... svi kao da su poludjeli! Evo onaj uvjerava daje
sam vidio pokraj Drevne Kuće nekakvog čovjeka — golog i čitavog
pokrivenog krznom...
Iz guste glavate gomile — glas:
— Da! I još jednom ponavljam: vidio sam, da.
— Pa kako vam se ovo sviđa? Kakvo buncanje?
I to njeno “buncanje” — tako je sigurno, uvjereno, da sam se upi­
tao: “Nije li uistinu buncanje sve ono što se događa oko mene u
posljednje vrijeme?”
Ali pogledao sam na svoje dlakave ruke — sjetio sam se: “U tebi
je vjerojatno kap šumske krvi... Možda ja zbog toga i...”
Ne: na sreću — nije buncanje. Ne: na nesreću — nije buncanje.

Bilješka 33.

Koncept: (OVO JE BEZ KONCEPTA. NA BRZINU. POSLJEDNJE.)

Došao je — taj dan.
Brže novine: možda — tamo... čitam novine očima (upravo tako:
moje su oči sada — kao pero, kao brojilo, koje držiš, osjećaš, u ruka­
ma — to je tuđe, to je instrument).
Tamo — velikim slovima, na čitavoj prvoj stranici:
“Neprijatelji sreće ne spavaju. Objema rukama držite se za sreću!
Sutra se zaustavljaju svi poslovi — sve numere moraju se javiti na
Operaciju. One koje se ne jave — bit će osuđene na Stroj
Dobrotvora”.

125