Page 127 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 127

staklo  paluba sićušni mravoliki ljudi dolje — pokraj telegrafa, dina­
       ma,  transformatora,  visinomjera,  ventila,  strelica,  motora,  pumpi,
       cijevi. U brodskom salonu — neki ljudi su nad tablicama i instrumen­
       tima  —  vjerojatno  oni  što  zapovijedaju  Znanstvenim  Uredom.  A
       pokraj njih — Dragi Graditelj sa svoja dva pomoćnika.
          Sva  trojica  imaju  glave  kao  kornjače  uvučene  u  ramena,  lica  —
       siva, jesenja, bez zračenja...
          —  No, što je? — pitao sam.
          Tako,  prilično  jezivo...  sivo,  bez  zračenja  nasmiješio  se  jedan.  —
       Možda  ćemo  se  morati  spustiti  tko  zna  gdje.  I  općenito  —  nepozna­
       to.
          Bilo mi je neizdrživo gledati ih — njih, koje ću, evo upravo ovim
       rakama,  za  jedan  sat  zauvijek  izbaciti  iz  udobnih  brojeva  Satne
       Tablice,  zauvijek  otrgnuti  od  materinskih  prsiju  Jedine  Države.
       Podsjetili  su me  na tragične  likove “Trojice  Oslobođenika” — čija  je
       priča kod nas poznata svakom školarcu. To je priča o tom kako su tri
       numere radi eksperimenta na mjesec dana bile oslobođene posla: radi
       što hoćeš, idi kuda hoćeš. 6
          Nesretnici su tumarali pokraj mjesta gdje su inače radili i gladnim
       očima  zagledali  unutra;  zaustavljali  su  se  na  trgovima  —  i  po  čitave
       sate  radili  te  pokrete  kakve  su  u  određeno  vrijeme  dana bili nužnost
       njihovog  organizma:  pilili  i  strugali  zrak,  nevidljivim  čekićima  kuc­
       kali,  lupali  u  nevidljive  grede.  I  najzad,  desetoga  dana  nisu  više
       izdržali:  primivši  se  za  rake  ušli  su  u  vodu  i  pod  zvukovima  Marsa
       krenuli sve dublje, dok voda nije skratila njihove muke...
          Ponavljam: bilo mi ih je teško gledati, žurio sam se otići.
          —  Samo ću provjeriti u strojarnici — rekao sam — i zatim — na
       put.
          Nešto  su  me  o  nečem  pitali  —  koju  voltažu  uzeti  za  startnu
       eksploziju,  koliko  je  potrebno  vodenog  balasta  u  zadnjoj  cisterni.  U
       meni  je  bio  nekakav  gramofon:  odgovarao  je  na  sva  pitanja  brzo  i
       točno, a ja nisam prestajao — unutra, misliti svoje.
          I odjednom u uzanom hodničiću — nešto mi je zapelo u to, unutra
       —  i od tog je trenutka, u biti, započelo.

          6  To je bilo davno, u trećem stoljeću poslije Tablice.


                                                            127
   122   123   124   125   126   127   128   129   130   131   132