Page 128 - Yegnevy Zamyatin - Mi

U uzanom hodničiću brzo su promicale sive junife, siva lica, i
među njima na sekundu jedno: nisko nabijena kosa, oči duboko ispod
čela — onaj isti. Shvatio sam, oni su tu, i od svega toga nikuda ne
mogu otići, i ostale su samo minute — nekoliko desetaka minuta...
Najmanja, molekularna drhtavica u čitavom tijelu (nije prestajala
više do samoga kraja) — kao da je postavljen ogroman motor, a
zdanje moga tijela — vrlo je lagano i evo svi zidovi, pregrade, kabeli,
nosači, plamenovi, sve drhti...
Još ne znam: je li ona ovdje. Ali sad više nemam kad — poslali
su po mene, da požurim na vrh, u komandnu kabinu: vrijeme je na
put... Kamo?
Siva lica koja ne zrače zrakama. Plave žile nabreknute dolje, u
vodi. Teški, željezni slojevi neba. I isto tako željezno moram
podignuti ruku, uzeti slušalicu komandnog telefona.
— Uvis — 45 stupnjeva!
Potmula eksplozija — drhtaj — bijesom uzavrela bijelo-zelena
planina vode u krmi — paluba pod nogama odlazi — meka, gumena
— i sve je dolje, čitav život, zauvijek... Na sekundu — sve dublje
padajući u nekakav lijevak, sve unaokolo se sažimalo — reljefni
modro-ledeni crtež grada, okrugli mjehurići kupola, usamljen olovni
prst akumulatorskog tornja. Zatim — trenutna pamučna zavjesa obla­
ka — mi kroz nju — i sunce, modro nebo. Sekunde, minute, milje —
modrina se brzo stvrdnjava, puni se tamom, kapljama hladnog sre­
brnog znoja izbijaju zvijezde...
I evo —jeziva, neizdrživo — blistava, crna, zvjezdana, sunčana
noć. Kao kad bi odjednom oglušili: još uvijek vidite, da urlaju cijevi,
ali samo vidite: one su nijeme, tišina. Tako je bilo — nijemo —
sunce.
Bilo je to prirodno, to je trebalo i očekivati. Izašli smo iz Zemljine
atmosfere. Ali nekako sve brzo, iznenada — da su svi unaokolo pre­
plašili, utišali se. A meni — meni se sve učinilo lakše pod tim nev­
jerojatnim, nijemim suncem: kao da sam ja, kao da sam ja zgrčivši se
po posljednji put, već prešao neizbježni prag — i moje tijelo je ne­
gdje tamo, dolje, a ja letim po novom svijetu gdje sve mora biti
različito, naopako.
— Držite tako — viknuo sam u stroj — ili, ne ja, već onaj isti
gramofon u meni — i gramofon je mehaničkom, zglobnom rukom

128