Page 129 - Yegnevy Zamyatin - Mi

gurnuo komandni razglas Drugom Graditelju. A ja, sav odjeven naj­
tanjom, molekularnom, samo meni čujnom drhtavicom — potrčao
sam dolje, tražiti...
Vrata u brodski salon — ona ista. Kroz jedan sat teško će zveknu-
ti, zalupiti se. Pokraj vrata — nekakav meni nepoznat, niski, stotim,
tisućitim licem koje nestaje u gomili, i samo su ruke neobično duga­
čke, do koljena, kao da su greškom na brzinu uzete od drugog ljud­
skog kompleta.
Dugačka ruka se ispružila, pregradila:
— Kuda ćete vi?
Jasno mi je: on ne zna da ja sve znam. Neka: možda je — tako
potrebno. I ja s visine, namjerno oštro:
— Ja sam graditelj INTEGRALA. I ja vodim ovo istraživanje.
Jeste li shvatili?
Ruke nema.
Brodski salon. Nad instrumentima, kartama — glave zaokružene
sivim čekinjama — i glave žute, ćelave, dozrele. Brzo sve u pregršt
— jednim pogledom — i nazad, po hodniku, po ljestvama dolje u
strojarnicu. Tamo — vrućina i tutnjava od cijevi užarenih eksplozija­
ma, i u očajnoj pijanoj igri od svjetlucave ručke, u jedva primjetnoj
drhtavici koja ne prestaje ni na sekundu — strelice na brojčaniku...
I evo — naposljetku — pored tahometra — on, s nisko nabijenim
čelom, nagnut nad bilježnicom...
— Slušajte... (tutnjava: treba vikati u samo uho). — Je li ona
ovdje? Gdje je?
U sjeni — ispod oka — osmijeh:
— Ona? Tamo je. U radiotelefonskom...
I ja — tamo. Tamo ih je — troje. Svi — s krilatim šljemovima —
slušalicama. I ona — kao daje za glavu viša nego inače, krilata, blis­
tava, leteća — kao drevne Valkire, i kao ogromne modre iskre na
vrh, na vrhu radioantene — to je od nje, i od nje ovdje — lagan miris
munje i ozona.
— Netko... ne, barem, vi... rekao sam joj, zadihano (zbog trča­
nja). — Moram prenijeti dolje, na Zemlju, na heling... Pođimo, izdi-
ktirat ću...
Pored sobe s aparatom — malena je, kao kutijica, kabina. Za
stolom, jedno uz drugo. Našao sam, čvrsto joj stisnuo ruku:

129