Page 130 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Pa što je? Što će biti?
— Ne znam. Razumiješ kako je to čudesno: ne znati — letjeti —
bilo kuda... I evo skoro će 12 — ne zna se što? I noć... gdje ćemo
nas dvoje biti noćas? Možda na travi, na suhom lišću...
Od nje — modre iskre i miriši na munju, a drhtavica u meni, još
brža.
— Zapišite — govorim glasno još uvijek zadihan (od trčanja). —
Vrijeme 11:30. Brzina: 6800...
Ona — ispod krilate kacige, ne odvajajući oči od papira tiho:
... Sinoć je k meni došla s tvojom porukom... Znam — sve znam:
šuti. Ali dijete je — tvoje? Otpremila sam je — već je tamo, iza Zida.
Živjet će...
Ja sam — opet u komandnoj kabini. Opet — grozničava, crnim
zvjezdanim nebom i zasljepljujućim suncem, noć; polako od jedne
minute do druge hrama kazaljka sata na zidu; i sve je, kao u magli,
odjeveno u najtanju, jedva primjetnu (samo meni) drhtavicu.
Zbog nečeg mi se učinilo: bolje da se sve to dogodi ne ovdje,
nego dolje, bliže Zemlji.
— Stani — viknuo sam u stroj.
Još uvijek sve naprijed — po inerciji — ali sporije, sporije. Evo
sad se INTEGRAL zakačio za nekakvu sekundnu dlačicu, na tren
visio nepomično, zatim je dlačica puknula i INTEGRAL kao kamen,
dolje — sve brže i brže. Tako u šutnji, minute, deseci minuta — čuje
se puls — strelica pred očima sve je bliže 12.1 jasno mi je: to sam ja
— kamen, I —je zemlja, a ja sam kamen koji je netko bacio i kamen
nezadrživo mora pasti, uhvatiti se za tlo, u komadiće... A ako je —
dolje već tvrdi, modri dim oblaka... — što ako...
Ali gramofon u meni — automatski, točno. Uzeo sam slušalicu,
dao komandu “prva brzina” — kamen je prestao padati. I evo,
umorno frkću samo četiri donje izrasline — dva krmena i dva pump-
na — samo da bi paralizirali čitav INTEGRAL i INTEGRAL je
lagano podrhtavajući, čvrsto kao daje usidren, stao u zraku, nekoliko
kilometara od Zemlje.
Svi su istrčali na palubu (sada je 12, zvono za ručak) i nagnuvši
se preko staklenih grudobrana, žurno, nadušak gutali nepoznati va­
njski svijet — tamo, dolje. Jantamo, zeleno, modro: jesenja šuma,
šume, jezero. Na kraju plavog tanjurića — nekakve žute, koštane raz-

130