Page 132 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Šutnja. Staklene ploče pod nogama — meke, pamučne i meni su
noge meke i pamučne. Pored mene — ona — potpuno bijeli osmijeh,
gnjevne, modre iskre. Kroz zube — meni na uho:
— A to ste vi? Vi ste “izvršili dužnost”? Pa, dobro...
Ruka se istrgnula iz mojih ruku, valkirska, gnjevno-krilata kaci­
ga, negdje je daleko naprijed. Ja sam — sam, smrznuto, šutke, kao
svi, idem u brodski salon.
— “Ali, pa nisam ja — nisam ja! O tome nisam ni sa kim, nikome
osim tih bijelih, nijemih stranica...”
U sebi — nečujno, očajno, glasno — vikao sam joj to.
Sjedila je preko puta mene — i čak me niti jednom nije dotaknu­
la očima. Pored nje — nečija zrela-žuta ćela. Čujem (to je — I):
— “Plemenitost”? Ali, dragi profesore, čak i jednostavna filološ­
ka analiza te riječi — pokazuje, da je to predrasuda, ostatak starih,
feudalnih epoha. A mi...
Osjećao sam: blijedim — i evo sad će svi to vidjeti. Ali gramofon
u meni vrtio je 50 propisanih pokreta žvakanja za svaki zalogaj,
zatvorio sam se u sebe, kao u drevnoj neprozirnoj kući — zasuo sam
vrata kamenjem i zastro prozore...
Zatim — u rukama mi je komandna cijev, i let — u ledenoj,
posljednjoj tuzi — kroz oblake — u ledenu, zvjezdano-sunčanu noć.
Minute, sati. I, očito, u meni čitavo vrijeme, grozničavo, punom brzi­
nom — meni samom nečujan logički motor. Zato što odjednom u
nekoj točki modrog prostranstva: moj pisaći stol, nad njim obrazi-
škrge IO, zaboravljen list mojih bilježaka. I jasno mi je, nitko nego
ona — sve mi je jasno...
Ah, kad bih samo — kad bih samo mogao do radio...
Krilate kacige, miris modrih munja... Sjećam se — nešto sam joj
glasno govorio, i sjećam se — ona je, gledajući kroz mene, kao da
sam od stakla, rekla:
— Zauzeta sam: primam poruku sa Zemlje. Evo, izdiktirajte
njoj...
U majušnoj kutiji-kabini, promislivši minutu, čvrsto sam izdik­
tirao:
— Vrijeme 14:40. Dolje! Zaustavite motore. Kraj svega.
Komandna kabina. Mašinsko srce INTEGR ALA zaustavljeno je,
mi padamo, moje srce — ne uspijeva padati, zaostaje, podiže se sve

132