Page 133 - Yegnevy Zamyatin - Mi

više u grlu. Oblaci — i zatim daleka zelena mrlja — sve zelenije, lis-
natije, kao vihorom na nas — sad će kraj-----------
Porculanski-bijelo, slomljeno lice Drugoga Graditelja. Vjerojatno
je on — udario iz sve snage, u nešto sam udario glavom i gubeći svi­
jest, padajući, maglovito čuo:
— Stražnji motori — puna brzina!
Oštar skok uvis... Više se ničega ne sjećam.

Bilješka 35.

Koncept: U OBRUČU. MRKVICA. UBOJSTVO.

Čitavu noć nisam spavao. Čitavu noć — o jednom...
Glava mi je poslije jučer čvrsto stegnuta zavojima. Dakle: to nisu
zavoji, nego obruč, nemilosrdan, od staklenog čelika, obruč koji mi
je zakovan na glavu i ja — u jednom te istom okovanom krugu: ubiti
IO. Ubiti IO — a zatim poći onoj i reći: “Sada vjeruješ?”. Mrskije od
svega je to daje ubiti nekako prljavo, drevno, razmrskati nečim glavu
— od toga čudan osjećaj nečeg odvratno-slatkog u ustima, i ne mogu
progutati slinu, čitavo vrijeme pljujem u rupčić, u ustima je suho.
U ormaru mi je bio naprsli, poslije odlijevanja, teški klip (morao
sam pod mikroskopom pogledati strukturu loma). Smotao sam svoje
bilješke (neka me pročita čitavog — do posljednjeg slova), ubacio
unutra klip i pošao dolje. Stubište — beskrajno, stepenice — nekako
odvratno skliske, vlažne; čitavo vrijeme — brisati usta rupčićem...
Dolje. Srce lupa. Zaustavio sam se, izvukao klip — prema kon­
trolnom stoliću---------
Ali IO tamo nije bila: prazna, hladna daska. Sjetio sam se: danas
— odgođeni su svi radovi; svi moraju na Operaciju i razumljivo:
nema zbog čega, nema koga ovdje zapisivati...
Na ulici. Vjetar. Nebo od željeznih ploča što jure. I tako, kao što
je to bilo u jednom trenutku jučer: čitav svijet je razbijen na odvo­
jene, oštre, samostalne komadiće, i svaki od njih, padajući strmogla-

133