Page 134 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 134

vo, zaustavlja se na sekundu, visi preda mnom u zraku — i bez traga
                                iščezava.
                                   Kao kad bi se crna, precizna slova na ovoj stranici — odjednom
                                pokrenula, od straha se razbježala kojekuda — i niti jedne riječi,
                                samo besmislica: plaš----------skoč--------- kak---------Na ulicama je baš
                                takva,  rasuta,  ne  u  redovima,  gomila  —  naprijed,  otraga,  iskosa,
                                poprijeko.
                                   I više nikoga. 1 na sekundu, strmoglavo jureči, smrznuto: eno, na
                                drugom katu, u staklenoj, što visi u zraku, krletci — muškarac i žena
                                —  u  poljupcu,  stoječi  —  čitavim  se  tijelom  slomljeno  nagnuli
                                unazad. To je — zauvijek, posljednji put...
                                   Ne nekom uglu — njiše se bodljikavi grm glava. Nad glavama —
                                odvojeno,  u  zraku,  zastava,  riječi:”Dolje  Strojevi!  Dolje  Operacija!”
                                I  odvojeno  (od  mene)  —  ja,  sekundno  razmišljajući:  “Zar  je  u
                                svakome takva bol, koju je moguće istrgnuti iznutra — samo zajed­
                                no sa srcem, i svatko mora napraviti nešto prije nego — “ I na sekun­
                                du  ničega  nema  na  čitavom  svijetu,  osim  (moje)  životinjske  ruke  sa
                                željezno-teškim zamotuljkom...
                                   Sada  —  dječak:  sav  —  naprijed,  pod  donjom  usnom  —  sjena.
                                Donja usna — izvrnuta, kao posuvratak zavrnutog rukava — izvmu­
                                to  čitavo  lice  —  plače  —  bježi  od  nekog  svim  silama  —  za  njim
                                topot...
                                   Od  dječaka:  “Da,  IO  —  sada  mora  biti  u  školi,  treba  brže.”
                                Potrčao sam ka najbližem ulazu u podzemnu.
                                   Na vratima netko u trku:
                                  —  Ne voze! Vlakovi danas ne voze! Tamo —
                                   Spustio sam se. Tamo je bilo — potpuno bunilo. Bljesak brušenih
                                kristalnih sunaca. Čvrsto nabijen glavama peron. Prazan, sleđen vlak.
                                   I  u  tišini  —  glas.  Ne  vidi  se,  ali  ja  znam,  znam  taj  elastični,  kao
                                bič,  šibajući  glas  —  i  negdje  tamo  uzdignut  k  sljepoočicama  oštar
                                trokut obrva... Povikao sam:
                                  —  Maknite se! Pustite me tamo! Moram----------
                                   Ali nečija kliješta me — za ruke, za ramena, kao čavli. I u tišini
                                —  glas:
                                   —  ...  Ne!  Trčite  gore!  Tamo  će  vas  —  izliječiti,  tamo  će  vas  do
                                sita nahraniti tustom srećom, a vi ćete, siti, mimo spavati, organizira­
                                no,  u  taktu,  hrčući  —  zar  ne  čujete  tu  veliku  simfoniju  hrkanja?
                                Smiješno:  žele  vas  osloboditi  od  uvijajučih  se,  kao  crvi,  mučno

                                134
   129   130   131   132   133   134   135   136   137   138   139