Page 135 - Yegnevy Zamyatin - Mi

nagrizajućih, kao crvi, upitnika. A vi ovdje stojite i slušate mene.
Brže — gore — na Veliku Operaciju! Što vas briga što ću ja ovdje
ostati sama? Što vas briga — ako ja želim nemoguće...
Drugi glas — polagan, težak:
— Aha? Nemoguće? To znači — trči za svojim glupim maštari­
jama, a one neka ti pred nosom mašu repom? Ne: mi — za rep, pa
pod sebe, a zatim...
— A zatim — smažite, hrčite — i treba biti pred nosom novi rep.
Kažu: bila je kod drevnih takva životinja: magarac. Da bi ga natje­
rali da ide naprijed — pred gubicom bi mu uz rukunicu vezali mrkvu
tako da je ne može dohvatiti. I ako bi je dohvatio, smazao bi je...
Odjednom su me kliješta pustila, bacio sam se u sredinu, gdje je
govorila ona — i u tom trenu sve se prosulo, stisnulo — otraga krik:
“Ovamo, ovamo idu!” Svjetlost je skočila, ugasila se — netko je
prerezao žice — i lavina, krikovi, hroptanje, glave, prsti...
Ne znam koliko smo se vremena tako kotrljali u podzemnoj cije­
vi. Na kraju: stepenice, polutama — sve svjetlije — i opet smo na
ulici — kao lepeza, na razne strane...
I evo — sam. Vjetar, siv, nizak, sasvim iznad glave — sumrak.
Na mokrom staklu pločnika — vrlo duboko — izvrnute lampe,
zidovi, figure okrenute naglavačke. I nevjerojatno težak smotak u
ruci — vuče me u dubinu, ka dnu.
Dolje, za stolićem, IO opet nije bilo, i prazna i tamna — njezina
soba.
Popeo sam se u svoju sobu. Upalio svjetlo. Lupale su zavojem
napeto stegnute sljepoočice, hodao sam — prikovan u jednom te
istom krugu: stol, na stolu bijeli smotak, krevet, vrata, stol, bijeli
smotak... U sobi s lijeve strane spuštene rolete. Desno: nad knjigom
— kvrgava čela i čelo — ogromna žuta parabola. Bore na čelu — red
žutih nejasnih redaka. Ponekad se susrećemo očima — i tada
osjećam: ti su žuti redovi — o meni.
... Dogodilo se to točno u 21. Došla je IO — osobno. Jasno mije
ostalo u sjećanju samo jedno: disao sam tako glasno da sam čuo kako
dišem, i sve sam htio nekako potiše, ali nisam mogao.
Ona je sjela, popravila na koljenima junifu. Ružičasto-tamne
škrge treskale su se.
— Ah, dragi — znači to je istina, vi ste ranjeni? Ja čim sam saz­
nala — odmah sam...

135