Page 137 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Mučno, beskonačno šuštanje. Iz daljine, teški koraci, sve bliže,
sve glasnije, sve čeličnije — i evo...
— D-503? ... Aha... S vama razgovara Dobrotvor. Odmah
dođite!
Klik — slušalica je spuštena — klik.
IO je još uvijek ležala na krevetu, oči zatvorene, škrge široko raširene
osmijehom. Zgrabio sam s poda njenu odjeću, bacio na nju — kroz
zube:
— Hajde! Brže — brže!
Podignula se na lakat, prsa se prolila na stranu, oči okrugle, sva
— kao vosak.
— Kako?
— Tako. Hajde — oblačite se! — Ona, zgrčila se, čvrsto držeći
odjeću, glas razliven.
— Okrenite se...
Okrenuo sam se, naslonio se čelom na staklo. Na crnom, mokrom
ogledalu drhtala su svjetla, likovi, iskre. Ne: to sam — ja, to je — u
meni... Zašto On mene? Zar On zna o njoj, o meni, o svemu?
IO je, već odjevena, kraj vrata. Dva koraka k njoj — stisnuo sam
joj ruke tako kao da ću baš iz njenih ruku kap po kap iscijediti ono
što mi je potrebno:
— Slušajte... Njeno ime — vi znate o kome — vi ste je spomin­
jali? Ne? Samo istinu — moram znati... Meni ipak samo — istinu...
— Ne.
— Ne? Ali zašto — kad ste već pošli tamo i rekli...
Njena donja usna — odjednom izvrnuta, kao u onog dječaka, i iz
obraza, po obrazima kapi...
— Jer sam se bojala... ako nju... da zbog toga možete — da ćete
prestati vo... Oh, ne mogu — ne bih mogla!
Shvatio sam: to je — istina. Besmislena, smiješna, ljudska istina!
Otvorio sam vrata.

137