Page 136 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Klip je preda ranom na stolu. Skočio sam, još glasnije dišuči.
Čula je, zastala u pola riječi i isto zbog nečega ustala. Već sam
vidio to mjesto na glavi, u ustima odvratno-slatko... rupčić, ali
rupčića nema — pljunuo sam na pod.
Onaj, iza zida s desne strane — žute, pažljive bore — o meni.
Mora biti, da on ne vidi, još je odvratnije ako on bude gledao...
Stisnuo sam prekidač — bez obzira što nemam prava, pa sad je sve­
jedno, rolete su pale.
Ona je očito osjetila, shvatila, pojurila k vratima. Ali pretekao
sam je — glasno dišući, ni na sekundu ne ispuštajući iz vida ono
mjesto na njenoj glavi...
— Vi ste... vi ste poludjeli! Ne smijete... —uzmicala je natraške
— sjela — točnije pala na krevet — zavukla, drhteći, dlanovima sku­
pljene rake među koljena. Sav napet, čitavo je vrijeme tako držeći
očima na vezu, polako sam ispružio ruku prema stolu — pomicala se
samo raka — dohvatio sam klip.
— Molim vas! Jedan dan — samo jedan dan! Ja ću sutra — već
sutra — poći ću, sve ću urediti...
0 čemu ona? Zamahnuo sam...
1 mislim: ubio sam je. Da, vi nepoznati moji čitatelji, imate me
pravo zvati ubojicom.
Znam, spustio bih klip na njenu glavu, da ona nije kriknula:
— Radi... radi... slažem se—ja ću... sad.
Drhtavim rakama strgnula je sa sebe junifu — široko, žuto,
obješeno tijelo izvmulo se na krevet... I tek sam tad shvatio: mislila
je da sam ja rolete — zato što —ja hoću...
To je bilo tako neočekivano, tako glupo, da sam se počeo smijati.
I istog trena napeta opruga u meni je prsnula, raka oslabila, klip tres­
nuo na pod. Tu sam na vlastitom primjeru vidio da je smijeh najs­
trašnije oružje: smijehom je moguće ubiti sve — čak i ubojstvo.
Sjedio sam za stolom i smijao se — očajnim, posljednjim smije­
hom — i nisam vidio nikakav izlaz iz svog besmislenog položaja. Ne
znam kako bi se sve to završilo da se razvijalo prirodnim putem —
ali evo novi vanjski element: zazvonio je telefon.
Bacio sam se, zgrabio slušalicu, možda je ona? I u slušalici neči­
ji nepoznat glas:
— Odmah...

136