Page 138 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bilješka 36.

Koncept: PRAZNE STRANICE. KRŠĆANSKI BOG. O MOJOJ
MAJCI.

Čudno — u glavi mi je, kao prazna, bijela stranica: kako sam tamo
išao, kako sam čekao (znam da sam čekao) — ničeg se ne sjećam, ni
jednog zvuka, ni jednog lica, ni jedne geste. Kao da su bili prerezane
sve veze između mene i svijeta.
Prenuo sam se — već stojim pred Njim, i strašno mi je podignuti
oči: vidim samo Njegove ogromne, čelične ruke — na koljenima. Te
ruke pritiskale su Njega samog, savijale koljena. Polako je micao
prstima. Lice — negdje u magli, na vrhu, i kao da samo zato, što je
Njegov glas meni dolazio iz takve visine — nije grmio kao grom, nije
me zaglušivao, bio je nalik običnom ljudskom glasu.
— Dakle i vi — također? Vi — graditelj INTEGRALA? Vi —
koji ste trebali postati najvećim konkvistadorom. Vi — čije je ime
trebalo započeti novo, blistavo poglavlje Jedine Države... Vi?
Krv mi je šiknula u glavu, obraze — opet bijela stranica: samo u
sljepoočicama, puls, i gore zvučan glas, ali nijedne riječi. Tek kad je
zašutio, trgnuo sam se, vidio sam: ruka se pomaknula stotonski —
polako je milila — na meni se zaustavio prst.
— Pa? Što šutite? Je li tako ili ne? Krvnik?
— Tako je — pokorno sam odgovorio. — I dalje sam jasno čuo
svaku njegovu riječ.
— I što? Mislite — da se bojim te riječi! A jeste li probali nekad
skinuti s nje lupinu i pogledati što je tamo unutra? Sad ću vam po­
kazati. Zapamtite: sivi humak, križ, gomila. Jedni — gore, poprskani
krvlju, pribijaju tijelo na križ; drugi — dolje, poprskani suzama,
gledaju. Ne čini li vam se da je uloga tih gornjih — najteža,
najvažnija? Da nije bilo njih zar bi bila moguća sva ta veličanstvena
tragedija? Tamna ih je gomila izviždala: ali, zar za to sam autor
tragedije — Bog — nije dužan još ih darežljivije nagraditi. A sam
kršćanski, najmilosrdniji Bog, koji polagano spaljuje na paklenom
ognju sve nepokorne — zar on nije krvnik? I zar je manje onih koji
su izgorjeli na kršćanskim lomačama nego što je spaljenih kršćana?

138