Page 139 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 139
A ipak — shvatite, ipak su tog Boga vjekovima slavili kao Boga
ljubavi. Apsurd? Ne, obrnuto: krvlju ispisani patent neiskorjenjive
ljudske razboritosti. Čak i tada — divlji, dlakavi — razumio je: istin
ska, algebarska ljubav prema čovječanstvu — nužno je nečovječna, a
nužno obilježje istine — surovost. Kao i kod vatre — nužno obilježje
je — da spaljuje. Pokažite mi oganj koji ne peče? Dakle — dokazu-
jte, pobijajte!
Kako sam mogao pobijati? Kako sam ja mogao pobijati kada su
to prije bile i moje misli — samo ih ja nikada nisam mogao odjenuti
u takav kovani, blistavi oklop.
— Ako to znači da se sa mnom slažete — porazgovarajmo onda,
kao odrasli kada djeca odu na spavanje: sve do kraja. Pitam vas: zašto
se ljudi — od samih pelena — mole, maštaju, muče? Za to da bi im
netko zauvijek rekao što je to sreča i potom ih lancem prikovao za tu
sreču... A što drugo mi sada radimo, ako ne to? Drevna mašta o
raju... Sjetite se: u raju više ne znaju za želje, ne znaju za žalost, ne
znaju za ljubav, tamo su — blaženi, s operiranom maštom (samo su
zato i blaženi) — anđeli, Božji robovi...
— I evo, tog trenutka, kad smo već dosegnuli tu maštu, kad smo
je uhvatili evo ovako (Njegova ruka se stegnula: da mu je u ruci bio
kamen — iz njega bi potekao sok), kada je još samo ostalo oderati
ulov i razdijeliti ga na komade — tog istog trenutka vi — vi...
Čelična tutnjava iznenada se prekinula. Ja sam sav — crven, kao
željezni odljevak na nakovnju pod udarcima bata. Bat se šutke podi
že, i čekati — to je još... straš...
Odjednom:
— Koliko vam je godina?
— Trideset dvije.
— A vi ste upravo tako naivni kao dva šesnaestogodišnjaka!
Slušajte: zar vam doista ni jednom nije došlo u glavu da njima — još
ne znamo njihova imena, ali siguran sam, od vas ćemo saznati — da
ste im bili potrebni samo kao graditelj INTEGRALA — samo zato da
bi pomoću vas...
— Ne treba! Ne treba! — povikao sam.
... Isto kao da se branite rukama i vičete to metku: još uvijek
čujete svoje smiješno “ne treba”, a metak je — već probušio, već se
grčite na podu.
139
