Page 140 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Da, da: Graditelj INTEGRALA... Da, da... i istog trena: ljutito
lice IO s drhtavim cigleno-crvenim škrgama — ono jutro kad su obje
zajedno u mojoj sobi...
Jasno se sjećam: nasmijao sam se — podigao oči. Preda mnom je
sjedio ćelav, sokratovski ćelav čovjek, a na ćeli — malene kapljice
znoja.
Kako je sve jednostavno. Kako je sve veličanstveno banalno i
smiješno jednostavno.
Smijeh me gušio, otimao u krugovima. Začepio sam rukom usta i
naglavce izletio van.
Stepenici, vjetar, mokri trzajući se komadi svjetlosti, lica i u trku:
“Ne! Vidjeti je! Samo je još jednom vidjeti!”
Tu je — opet prazna, bijela stranica. Pamtim samo: noge. Ne
ljude, već upravo — noge: koje neujednačeno topoću, odnekud odoz­
go padaju na pločnik stotine nogu, teška kiša nogu. I nekakva vesela,
obješenjačka pjesma i povik — valjda meni: “Hej, hej! Ovamo, k
nama!”
Zatim — pust trg, do vrha nabit čvrstim vjetrom. Po sredini —
tamni, prljavi, grozan kolos: Stroj Dobrotvora. I od nje — u meni
takav, kao neočekivan, eho: snježnobijeli jastuk: na jastuku nagnuta
nazad s poluzatvorenim očima glava: oštra, slatka linija zuba... I sve
je to nekako besmisleno, užasno povezano sa Strojem — znam kako,
ali još ne želim shvatiti, glasno reći — ne želim, ne treba.
Zatvorio sam oči, sjeo na stepenice, koje idu na vrh, prema Stroju.
Mora biti da je kišilo: lice mi je bilo mokro. Negdje daleko, potmulo
— krikovi. Ali nitko ne čuje, nitko ne čuje, kako ja vičem: spasite me
od toga — spasite!
Kada bih imao majku — kao drevni: moju — upravo tako —
majku. I da za nju nisam — Graditelj INTEGRALA, i ne numera D-
-503 i ne molekula Jedine Države, već jednostavan ljudski komadić
— komadić nje same — zgažen, zgnječen, odbačen... I neka ja pribi-
jam, ili neka pribiju mene — možda je to — isto — kad bi ona čula
to, što nitko ne čuje, kad bi njene staračke, zarasle u bore usne...

140