Page 20 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— To sam ja 1-330. Sad ću doći do vas i idemo u Drevnu Kuću.
U redu?
1-330!.. Ta I me razdražuje, odbija — gotovo plaši. Ali upravo
sam joj zato rekao: da.
Za pet minuta već smo bili u aeru. Modra svibanjska majolika
neba i lako sunce — na svom zlatnom aeru zuji za nama, ne pretičući
nas i ne zaostajući. Ali tamo, ispred, bijeli se kao očna mrena oblak,
ružan, debeo — kao obrazi drevnog “kupida” — i to nekako smeta.
Prednji je prozorčić otvoren, vjetar, usne se suše — i nehotice ih cije­
lo vrijeme oblizuješ i cijelo vrijeme misliš o usnama.
Evo već se vide u daljini nejasne zelene mrlje — tamo, iza Zida.
Zatim lagano, spontana klonulost srca — niže, niže, niže — kao sa
strme planine — i mi smo kod Drevne Kuće.
Čitavo je to neobično, krhko, slijepo zdanje potpuno odjeveno u
staklenu ljusku: inače bi se ono, naravno, odavno već srušilo. Pored
staklenih vrata — starica, sva naborana — i posebno usta: same
bore, nabori, usne već ušle unutra, usta nekako zarasla — i bilo je
sasvim nevjerojatno da bi ona mogla progovoriti. A ipak — progo­
vorila je.
— A što, dragi, kućicu ste moju došli pogledati? — i bore su zas­
jale (tj. vjerojatno, složile se kao zrake što je i stvorilo dojam da su
“zasjale”).
— Da, bakice, opet sam se zaželjela — rekla je I.
Bore su sijale:
— Sunce — ha? A što, što? Ah, đavolice, đavolice! Zna-am,
znam! Dobro: pođite sami, a menije bolje ovdje, na suncu...
Hm... vjerojatno je moja suputnica — ovdje čest gost. Želio bih
nešto sa sebe stresti — smeta: vjerojatno, ista ona nametljiva vizual­
na slika: oblak na glatkoj modroj majolici.
Dok smo išli širokim tamnim stepenicama I je rekla:
— Volim nju — tu staricu.
— Zašto?
— Ah, ne znam. Možda — zbog njenih usana. A možda — ni
zbog čega. Jednostavno tako.
Slegnuo sam ramenima. Ona je produžila — lagano se osmjehu­
jući, a možda se uopće i nije osmjehivala:
— Osjećam se vrlo krivom. Jasno, to ne smije biti “samo-tako-
ljubav” već “zbog-nečega-ljubav”. Sve stihije moraju biti...

20