Page 21 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Jasno... — počeo sam. Istog trenutka uhvatio sam samoga
sebe na toj riječi i kradom pogledao I: je li primijetila ili nije?
Gledala je negdje dolje; oči spuštene — kao rolete.
Sjetih se: oko 22 prolaziš avenijom i između jarko osvijetljenih i
providnih kvadrata — tamne i spuštene rolete. Zašto je danas naz­
vala i zašto sve ovo?
Otvorio sam teška, škripava, neprovidna vrata — i mi smo u
mračnom prostoru bez ikakva reda (to se kod njih nazivalo “stan”).
Isti onaj čudan “kraljevski” glazbeni instrument — i divlje, neorga­
nizirano, ludo — kao tadašnja glazba — šarenilo boja i oblika. Bijela
ravnina — gore; tamnomodri zidovi; crveni, zeleni, narančasti uvezi
drevnih knjiga; žuta bronca — kandelabri, kip Buddhe; izobličene
epilepsijom, ne uklapajući se ni u kakve jednadžbe — linije namje­
štaja.
Teško sam podnosio taj kaos. No moja je suputnica imala, očito,
snažniji organizam.
— To je moj najdraži...— i iznenada se trgnula— ugriz osmi­
jeha, bijeli, oštri zubi. — Točnije: najsmješniji od svih “stanova”.
— Ili, još točnije: država — ispravio sam je. — Tisuće mikro­
skopskih, vječno zaraćenih država, nemilosrdnih kao...
— No, da, jasno — očito je vrlo ozbiljno rekla I.
Prošli smo kroz sobu, gdje su se nalazili maleni dječji krevetići
(djeca su u to doba bila također privatno vlasništvo). I opet — sobe,
svjetlucanje zrcala, sumorni ormari, neizdržljivo šareni divani, gole­
mi “kamin”, velika postelja od mahagonija. Naše današnje — pre­
krasno, prozračno, vječno — staklo bilo je samo u obliku bijednih,
lomljivih kvadratića — prozora.
— I kada čovjek pomisli: ovdje su “jednostavno — tako voljeli”,
gorjeli, mučili se... (opet spuštene rolete očiju). — Kakav besmislen,
rasipan gubitak ljudske energije — zar ne?
Ona je govorila kao iz mene, govorila je moje misli. Ali u njenom
osmijehu cijelo je vrijeme bio nekakav razdražujući iks. Tamo, za
roletama, u njoj se zbivalo nešto — ne znam što — nešto što me raz-
draživalo; htio sam se prepirati s njom, vikati na nju (upravo tako),
ali morao sam se suglasiti — nije se bilo moguće ne suglasiti.
Eto — zaustavila se pred zrcalom. U tom trenutku — vidio sam
samo njene oči. Pala mi je na um ideja: pa čovjek je napravljen isto

21