Page 23 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Zar vam se ne čini čudnim da su ljudi nekada prije trpjeli evo,
ovakve? I ne samo trpjeli — klanjali im se. Kakav ropski duh! Zar
nije tako?
— Jasno...To jest ja sam htio... (to prokleto “jasno”!)
— Da, da razumijem. Ali to su bili u biti vladari silniji od njihovih
okrunjenih vladara. Zašto ih nisu izolirali, istrijebili? Kod nas...
— Da, kod nas... — počeo sam. — I iznenada se — nasmijala.
Jednostavno sam, eto, očima vidio taj smijeh: zvonku, oštru, kao bič,
elastično-gipku krivulju tog smijeha.
Sjećam se — sav sam drhtao. Evo — uhvatiti je — i više ne pam­
tim što... Trebalo je nešto — bilo što — napraviti. Makinalno sam
otvorio svoju zlatnu značku, pogledao na sat. Bilo je deset do pet.
— Ne mislite li da je već vrijeme? — rekao sam učtivo, koliko
sam mogao.
— A, kada bih vas zamolila — da ostanete ovdje sa mnom?
— Slušajte: vi... znate li vi što govorite? Za deset minuta moram
biti u slušaonici...
— ... A sve numere moraju proći obvezni tečaj umjetnosti i
znanosti... mojim glasom rekla je I. Potom je odškrinula roletu —
podigla oči: kroz tamne prozore — buktao je kamin. — U Medi­
cinskom Uredu imam jednog liječnika — on je zapisan kod mene.
Ako ga zamolim — on će vam izdati uvjerenje da ste bili bolesni.
Dakle?
Shvatio sam. Naposljetku sam shvatio kamo je vodila čitava ova
igra.
— Dakle tako! A vi znate da sam ja, kao i svaka časna numera, u
biti, dužan da se bez odlaganja uputim u Ured Čuvara i...
— A, ne u biti — (oštar osmijeh-ugriz). — Strašno me zanima:
hoćete li poći u Ured ili ne?
— Ostajete? — mašio sam se za kvaku na vratima. Kvaka je bila
mjedena — i čuo sam: i moj glas bio je od mjedi.
— Trenutak... Može?
Prišla je telefonu. Nazvala je nekakav broj — bio sam toliko uzru­
jan da ga nisam zapamtio — i viknula:
— Čekat ću vas u Drevnoj Kući. Da, da, sama...
Pritisnuo sam hladnu mjedenu kvaku:
— Vi ćete mi dozvoliti da uzmem aero?

23