Page 29 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 29

o  iracionalnim brojevima — i, sjećam se, plakao sam, tukao šakama
          o  stol  i  derao  se:  “Neću  V-l!  Izvucite  iz  mene  V-l!”  Taj  iracionalni
          korijen urastao je u mene, kao nešto tuče, strano, strašno, proždirao
          me je — nije ga bilo moguće razumjeti, učiniti bezopasnim, jer je on
          bio izvan ratio.
             I  evo  sad  opet  V-l.  Ponovo  sam  pogledao  svoje  zapise  —  i  jasno
          mi  je:  zavaravao  sam  samoga  sebe,  lagao  sam  sam  sebi  —  samo  da
          ne bih vidio V-1. Sve su to trice — to da sam bolestan i slično: mogao
          sam  tamo  poći;  prije  tjedan  dana  —  znam,  pošao  bih,  niti  se  ne
          zamislivši. Zašto sada... Zašto?
             Evo  i danas. Točno u 16:10 — stajao sam pred blistavim stakle­
          nim  zidom.  Iznad  mene  —  zlatno,  sunčano,  čisto  blistanje  slova  na
          tabli Ureda. U dubini kroz stakla dugački red plavičastih junifa. Kao
          kandila  u  drevnim  crkvama  —  svjetlucaju  lica:  oni  su  došli  da  bi
          izvršili  junačko  djelo,  oni  su  došli  da  bi  na  oltar  Jedine  Države
          izručili svoje voljene, prijatelje — sebe. A ja — ja sam hrlio k njima,
          s njima. Ali ne mogu: noge su duboko slivene sa staklenim pločama
          — stajao  sam,  tupo  gledao,  nisam  imao  snage  pomaknuti  se  s  mje­
          sta...
             —  Hej, matematičaru, sanjariš!
             Trgnuo  sam  se.  Prema  meni  —  crne,  smijehom  lakirane  oči,
          debele, crnačke usne. Pjesnik R-13, stari prijatelj — i s njime ružičas­
          ta O.
             Ljutito sam se okrenuo (mislim, da mi oni nisu zasmetali, ja bih,
          naposljetku, s mesom iščupao iz sebe V-l i ušao bih u Ured).
             —  Ne sanjarim, nego ako baš hoćete — divim se — prilično sam
          oštro rekao.
             —  Da,  da!  Vi,  dragi  moj,  ne  biste  trebali  biti  matematičar  nego
          pjesnik,  da, pjesnik! Dajte,  hoćete  li doći k nama — u Pjesnike, ha?
          Ako želite — za tren oka ću to srediti, a?
             R-13  govori  zagrcavajući  se,  riječi  iz  njega  brizgaju,  iz  debelih
          usana — kapljice; svako “p” — fontana, “pjesnici” — fontana.
             —  Služim  i  služit  ću znanju —  namrštio sam  se:  ne  volim  šale  i
          ne razumijem ih, a R-13 ima ružnu naviku šaliti se.
             —  Ma kakvo: znanje! Vaše znanje to je samo — kukavičluk. I što
          je  tamo:  točno.  Samo  želite  zidom  ograditi  beskonačnost,  a  iza  zida
          se bojite i pogledati. Da! Pogledajte — i zažmirite. Da!


                                                               29
   24   25   26   27   28   29   30   31   32   33   34