Page 30 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Zidovi — to je osnova svakog ljudskog... — počeo sam.
Iz R brižnu fontana. O — se ružičasto i okruglo smijala.
Odmahnuo sam rukom: smijte se, svejedno mi je. Nije mi bilo do
toga. Trebao sam nečim rastrgati, zaglušiti taj prokleti \-l.
— Znate što — nastavio sam, — pođimo, sjednimo kod mene,
rješavat ćemo zadatke (sjetio sam se jučerašnjeg mirnog sata —
možda će takav biti i danas).
O je pogledala R: jasno, okruglo pogledala mene, obrazi joj se
zarumenjeli nježnom, čarobnom bojom naših bonova.
— Ali, danas ja... Ja imam danas — bon za njega — klimnula je
prema R — a navečer je on zauzet... tako da...
Mokre, lakirane usne su dobrodušno šljapnule:
— Pa nema veze: nama je dovoljno pola sata. Što kažeš, O? Ja baš
nisam ljubitelj — tih vaših zadataka, ali jednostavno — pođimo k
meni, sjednimo malo.
Bilo mije strašno ostati sam sa sobom — ili, točnije, s tim novim,
tuđincem, koji je samo čudnom slučajnošću imao moj broj D-503. I
pošao sam k njemu, k R. Istina, on nije točan, nije ritmičan, ima
nekakvu uvrnutu, smiješnu logiku, ali bez obzira, mi smo — pri­
jatelji. Nismo uzalud, prije tri godine, nas dvojica izabrali ovu milu,
ružičastu O. To nas je još nekako čvršće vezalo nego školsko doba.
Dalje — u sobi kod R. Kao da je — sve točno onako kao i kod
mene: Tablica, staklo naslonjača, stola, ormara, kreveta. Ali čim je
ušao R — pomaknuo jedan naslonjač, drugi — plohe se poremetiše,
sve je izašlo iz određenog kalupa, postalo neeuklidovsko. R—je uvi­
jek isti, uvijek isti. U vezi Taylora i matematike — uvijek je išao na
repu.
Sjetili smo se starog Pljape: događalo se da mi, mališani, njegove
staklene noge potpuno oblijepimo papirićima s riječima zahvale,
(jako smo voljeli Pljapu). Sjetili smo se Učitelja Zakona. On je bio
3
neuobičajeno glasan — silno je puhao vjetar iz zvučnika — a mi,
djeca, na sav smo glas izvikivali za njim tekstove. I jednom mu je
neobuzdani R-13 nagurao u zvučnik izgužvani papir: svaki tekst —
pucanj ižvakanim papirom. R je, naravno, bio kažnjen, to što je on
napravio bilo je, naravno, ružno, ali sada smo se hihotali — čitav naš
trokut — i, priznajem, ja također.

3 Naravno, ne radi se o “Božjem zakonu” drevnih, već o Zakonu Jedine Države.

30