Page 31 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— A što daje on bio živ, kao kod drevnih, ha? To bi bilo — “b”
— fontana iz debelih, sočnih usta...
Sunce — kroz strop, zidovi; sunce gore, sa strane, odraženo —
dolje. O — na koljenima pokraj R-13, i malene kapljice sunca u nje­
nim plavim očima. Nekako sam se ugrijao; povukao; V-1 je ušutio, ne
pomiče se...
— A kako vaš INTEGRAL? Hoćemo li uskoro poletjeti prosv-
jećivati stanovnike planeta, ha? Samo tjerajte, tjerajte! A mi ćemo
vam pjesnici toliko nažvrljati da ni vaš INTEGRAL neće moći podi­
ći. Svakoga dana od 8 do 11... — R je odmahnuo glavom, počešao
se po zatiljku: njegov zatiljak — to je nekakav četvrtasti kovčežić
pričvršćen otraga (sjetio sam se starinske slike — “U kočiji”).
Živnuo sam:
— I vi pišete za INTEGRAL? Pa recite o čemu? Evo, recimo, na
primjer, danas.
— Danas — ni o čemu. Bio sam zauzet nečim drugim... — “b”
je prsnulo pravo u mene.
— Čime drugim?
R se namrštio.
— Čime — čime! Pa ako hoćete — presudom. Presudu sam poe-
tizirao. Jedan idiot, i to od naših pjesnika... dvije godine sjedio pored
mene, i sve kao daje u redu. I odjednom — eto ti ga na: “Ja sam, kaže
— genij, genij je — iznad zakona.” I toliko je nadrobio... A što reći...
Eh!
Debele usne su visjele, lak je u očima iščeznuo. R-13 je skočio,
okrenuo se, zapiljio se negdje kroz zid. Gledao sam na njegov čvrsto
zatvoreni kovčežić i mislio: što on tamo sada premeće — kod sebe u
kovčežiću?
Minuta mučne, asimetrične šutnje. Nije mi bilo jasno u čemu je
stvar, ali ovdje je nešto bilo.
— Na sreću, pretpotopna vremena svemogućih Shakespearea i
Dostojevskih — ili kako ih tamo ne zovu — prošla su, — rekao sam
namjerno glasno.
R se okrenuo licem. Riječi su kao i prije prštale, brizgale iz njega,
ali meni se učinilo — veseloga laka u očima više nije bilo.
— Da, najdraži matematičaru, na sreću, na sreću, na sreću! Mi —
smo najsretnija aritmetička sredina... Kako se kod vas kaže: prointe-

31