Page 58 - Yegnevy Zamyatin - Mi

zapamtio sam samo njegove prste: izlijetali su iz rukava junife, kao
snopovi zraka — neobično tanki, bijeli, dugački. Ona je podigla ruku,
mahnula mi; pokraj glave S-a nagnula se prema onome s prstima
zrakama. Učinilo mi se da čujem riječ INTEGRAL: svi četvero
okrenuli su se prema meni; i evo već se izgubili u sivo-plavom nebu,
i opet žuti, isušeni put.
Navečer toga dana ona je imala ružičasti bon za mene. Stajao sam
pred numeratorom i s nježnošću ga i mržnjom molio da škljocne, da
se u bijelom prorezu što prije pojavi: 1-330. Lupkala su vrata, izlazili
su iz dizala blijedi, visoki, ružičasti, tamnoputi; spuštale se rolete.
Nje nije bilo. Nije došla.
I možda se, upravo ove minute, točno u 22, dok pišem ovo — ona,
zatvorivši oči, prislanja k nekome ramenom i isto onako govori
nekome: “Ti voliš?” Kome? Tko je on? Onaj s prstima zrakama ili
usnati, prskavi R? Ili S?
... Zašto svakoga dana čujem za sobom njegove spljoštene, šljap-
kave korake, kao da gazi po lokvama? Zašto po čitave dane ide za
mnom — kao sjena? Ispred, sa strane; sivo-plava, dvodimenzionalna
sjena: kroz nju prolaze, na nju gaze, ali ona je — neprestano ovdje,
pored mene, privezana nevidljivom pupkovinom. Možda je ta pup­
kovina — ona, I? Ne znam. Ili im je već, njima, Čuvarima, poznato
da sam ja...
Kada bi vam rekli: vaša sjena vas vidi, sve vrijeme vas vidi.
Shvaćate? I odjednom — imate čudan osjećaj: ruke su strane, smeta­
ju i lovim se u tome što je besmisleno, rukama mašem u suprotnom
ritmu od ritma koraka. Ili odjednom — bezuvjetno se moram okrenu­
ti, a ne smijem, ni za što, vrat je — prikovan. I trčim, trčim sve brže,
i leđima osjećam: sjena brza za mnom, i od nje nikuda, nikuda...
U svojoj sobi — naposljetku, sam. Ali ovdje je: telefon. Opet uzi­
mam slušalicu: “Da, 1-330, molim.” I opet u slušalici — lagan šum,
nečiji koraci u hodniku — pokraj vrata njene sobe i šutnja... Bacam
slušalicu — i ne mogu, ne mogu više. Tamo — k njoj.
To je bilo jučer. Otrčao sam tamo i cijeli sam sat, od 16 do 17
lutao oko kuće u kojoj ona živi. Pokraj mene, u redovima, numere. U
taktu čule su se tisuće nogu, milijunonogi gorostas, njišući se, plovio
je mimo. A ja, sam —jedan, otpuhan vihorom na nenastanjen otok,
i tražim, tražim očima u sivo-plavim valovima.

58