Page 60 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— uzdahnuo sam. Tako: kao da od jutra nisam disao, kao da nije
tuklo srce — i tek sad sam udahnuo prvi put, tek sad otvorila se brana
u grudima...
Dvoje: jedan — nizak, kratkonog — očima je — kao na rogove
nabadao pacijente, i drugi — najtanji, svjetlucave škarice-usne, oštri­
ca — nož... Onaj isti.
Jurnuo sam k njemu, kao prema rođenom, pravo na oštricu —
nešto o nesanici, snovima, sjeni, žutom svijetu. Škarice-usne svjetlu­
cale su, osmjehivale se.
— Kod vas stvari loše stoje. Očito se kod vas stvorila duša.
Duša? Ta čudna, drevna, davno zaboravljena riječ. Ponekad smo
govorili “kao jedna duša”, “ravnodušno”, ali duša----------
— To je jako opasno — promucao sam.
— Neizlječivo — odrezale su škare.
— Ali — zapravo, u čemu je bit? Ja nekako — ne mogu zami­
sliti...
— Vidite... kako bih vam... pa vi ste matematičar?
— Da.
— Pa, evo. Površina, ravnina, to je zrcalo. A mi smo na površini,
evo vidite, i žmirkamo očima od sunca, i ta modra električna iskra u
cijevi, i vani — promaknula je sjenka aera. Samo po površini, samo
za trenutak. Ali, zamislite — od nekakvog plamena ta nepropusna
površina odjednom se razmekšala i više ništa po njoj ne klizi — sve
propada unutra, tamo u taj zrcalni svijet, kamo sa znatiželjom
gledamo kao djeca — djeca uopće nisu tako glupa, uvjeravam vas.
Površina je postala volumenom, tijelom, svijetom, i unutar zrcala —
unutar vas — sunce, i vihor propelera aera i vaše drhtave usne i još
nečije. 1 shvaćate: hladno zrcalo odražava, odbija, a ovo — upija i od
svega trag je — zauvijek. Jednom tek jedva zamjetna borića na neči­
jem licu — i ona je već zauvijek u vama; jednom ste čuli u tišini pala
je kapljica i vi čujete i sada...
— Da, da, baš... — uhvatio sam ga za ruku. Čuo sam sada: iz
slavine umivaonika — polagano kapaju kapi u tišinu. I znao sam, to
je — zauvijek. Ali ipak, zašto odjednom ta duša? Nije je bilo, nije je
bilo — i odjednom... Zašto je nitko nema, a ja...
Još sam jače stegnuo najtanju ruku: bilo bi mi jezivo izgubiti
pojas za spašavanje.

60