Page 59 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Evo sad odnekud — oštro — podsmješljivi ugao prema sljepooči­
cama podignutih obrva, i tamni prozori očiju i, tamo, unutra — gori
kamin, miču se nečije sjene. I ja ću pravo tamo, unutra, reći ću joj “ti”
— obvezno “ti”: “Pa ti znaš — ja ne mogu bez tebe. Pa zašto onda?”
Ali ona — šuti. Ja odjednom čujem tišinu, odjednom čujem —
Glazbenu Tvornicu, i shvaćam: prošlo je 17, svi su odavno otišli, ja
sam — sam, ja sam — zakasnio. Oko mene — staklena, žutim
suncem zalivena, pustinja. I vidim: kao u vodi — u staklenoj površi­
ni, obješeni nogama uvis, izvrnuti blistavi zidovi i izvmuto, kao na
porugu, obješen za noge, visim ja.
Moram brže, ove iste sekunde — u Medicinski Ured po potvrdu
da sam bolestan, inače će me pokupiti i------------ A, možda će to biti i
najbolje. Ostati ovdje i mimo čekati dok me ne vide, odvedu u Ope­
racijski — odmah će se sve završiti i odmah ću sve iskupiti.
Lagani šušanj, i preda mnom — dvostruko izvijena sjena. Ja sam,
ne gledajući, osjećao kako u mene prodiru dva sivo-čelična svrdla, s
najvećim trudom sam se osmjehnuo i rekao — nešto je trebalo reći:
— Ja... ja moram u Medicinski Ured.
— U čemu je stvar? Zašto stojite ovdje?
Besmisleno izvmut, obješen za noge — šutio sam, sav se crveneći
od srama.
— Pođite za mnom — grubo je rekao S.
Poslušno sam pošao za njim, mašući nepotrebnim, tuđim rukama.
Oči nisam smio podići, čitavo vrijeme hodao sam u divljem, naglavce
izvmutom — svijetu: nekakvi strojevi — postoljem uvis i ljudi-
antipodi zalijepljeni za strop, i još niže — okovano debelim staklom
pločnika — nebo. Sjećam se: bilo mi je krivo više od svega što sam
posljednji put u životu sve vidio upravo ovako, izvmuto, a ne
stvarno. Ali nisam mogao podignuti pogled.
Zaustavili smo se. Preda mnom — stepenice. Jedan korak — i
vidjet ću: likove u bijelim liječničkim mantilima, ogromno nijemo
Zvono...
S naporom, nekakvim vitlom, ja sam napokon odvojio oči od
stakla pod nogama — odjednom su mi u lice prsnula zlatna slova
“Medicinski”... Zašto me je doveo ovamo a ne u Operacijski, zašto
me je poštedio — o tome toga trenutka ja čak nisam ni pomislio: jed­
nim skokom — preskočih stepenice, čvrsto zatvorih za sobom vrata

59