Page 81 - Yegnevy Zamyatin - Mi

NAVEČER:

Otvorio sam svoj rukopis da bih zabilježio na ovim stranicama neko­
liko, kako mi se čini, korisnih misli (za vas, čitatelji) o velikom Danu
Jednoglasnosti — taj je dan već blizu. I vidio sam: ne mogu sad
pisati. Čitavo vrijeme osluškujem kako vjetar lupa tamnim krilima o
staklo zidova, čitavo vrijeme se ogledavam, čekam. Što? Ne znam. I
kada su se kod mene u sobi pojavile poznate mrko-ružičaste škrge —
razveselio sam se, govorim iskreno. Sjela je, sramežljivo popravila
nabor junife medu koljenima, brzo me oblijepila osmijesima — po
komadić na svaku od mojih pukotina — i osjetio sam se ugodno i
čvrsto svezan.
— Shvaćate, dolazim danas u razred (ona radi u Dječjoj —
Odgojnoj Tvornici) — a na zidu karikatura. Da, da, uvjeravam vas!
Nacrtali su me u nekakvom ribljem obličju. Može biti, ja u stvarno­
sti...
— Ma ne, što vam je — požurio sam reći (iz blizine, zapravo, ja­
sno je, da ničega nalik škrgama nema, i od mene je ta stvar sa škrga-
ma bila sasvim neumjesna).
— Da, na kraju krajeva — to i nije važno. Ali shvaćate: sam taj
postupak. Naravno, pozvala sam čuvare. Ja jako volim djecu i sma­
tram daje najteža i najviša ljubav — nemilosrdnost — shvaćate?
Kako da ne! To se tako križalo s mojim mislima. Nisam izdržao i
pročitao sam joj odlomak iz svoje dvadesete bilješke, počevši od
dijela: “Tiho, metalno-razgovijetno otkucavaju misli...”
Ne gledajući, vidio sam kako podrhtavaju tamno-ružičasti obrazi
i primiču mi se sve bliže, i evo u mojim rukama — suhi, tvrdi, čak
pomalo probadajući prsti.
— Dajte, dajte mi to! Ja ću to snimiti na fonograf i prisiliti djecu
da nauče napamet. To nije potrebno toliko vašim Venerijancima
koliko nama, nama — sada, sutra, prekosutra.
Osvrnula se — i sasvim tiho:
— Jeste li čuli, govore da će na Dan Jednoglasnosti...
Skočio sam:
— Što, što govore? Što — na Dan Jednoglasnosti?
Ugodnih zidova više nije bilo. U trenutku sam se osjetio izbače­
nim van, gdje se nad krovovima koprcao ogroman vjetar i gdje su
nakošeni, mračni oblaci — sve niže...

81