Page 83 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— kad se iznenada zamrsila, pomiješala, zaustavila naša, Tablicom
propisana šetnja. Posljednji put nešto tome slično, kako navode naši
ljetopisi, dogodilo se prije 119 godina kada je u najveći gustiš šetača
s neba pao meteor.
Mi smo hodali tako, kao i uvijek, tj. kako su prikazani vojnici na
asirskim spomenicima: tisuću glava — dvije slivene, integralne noge,
dvije integralne ruke u zamahu. Na kraju bulevara — tamo gdje je
grozno zujao akumulatorski toranj — ususret nama četverokut: po
bokovima, naprijed, otraga — straža; u sredini troje, na junifama tih
ljudi — već nema zlatnih numera — i sve je do jeze jasno.
Ogromni brojčanik na vrhu tornja — to je bilo lice: nagnulo se iz
oblaka i pljucajući dolje sekunde, ravnodušno čekalo. I točno u 13
sati i 6 minuta — u četverokutu se dogodila pomutnja. Sve se to
dogodilo sasvim blizu meni, mogao sam vidjeti i najsitnije detalje, i
vrlo sam jasno zapamtio tanki dugački vrat i na sljepoočici — zam­
ršeni splet plavih žila, kao rijeke na zemljopisnoj karti malenog
nepoznatog svijeta — očito — mladić. Vjerojatno je primijetio nekog
u našim redovima: podignuo se na vrhove prstiju, istegnuo vrat, zaus­
tavio se. Jedan iz straže škljocnuo je po njemu modrikastom iskrom
električnog biča: on je tanko, kao štene, zacvilio. I zatim — jasno
škljocanje, približno svake dvije sekunde — i cvilež, škljocanje,
cvilež.
Mi smo išli kao i prije, pravilno, asirski — i ja sam, gledajući na
graciozne cik-cak iskre, mislio: “Sve se u ljudskom društvu beskra­
jno usavršava — i mora se usavršavati. Kakvo ružno oružje bio je
drevni bič — a koliko ljepote...”
Ali tada, kao vijak kad ispadne pri punom gasu, iz naših redova
otkinula se tanka elastično-gipka ženska figura i s krikom: “Dosta!
Zabranjujem!” — bacila se pravo tamo, u četverokut. To je bilo —
kao meteor — 119 godina ranije: šetnja se zamrznula i naši redovi —
sive grebene valova zaledio je iznenadni mraz.
Sekundu sam je gledao sa strane kao i svi: ona više nije bila
numera — bila je samo čovjek; postojala je samo kao metafizička
supstancija uvrede nanesene Jedinoj Državi. Ali jedan njen pokret —
zaokrećući, svinula je bedro nalijevo — i odjednom mi je jasno:
znam, poznajem to gipko, kao bič, tijelo — moje oči, moje usne, mo­
je ruke, poznaju je — u tom trenutku bio sam u to savršeno siguran.

83