Page 82 - Yegnevy Zamyatin - Mi

IO me odlučno i čvrsto slegnula za ramena (iako sam primijetio:
rezonirajući moju zabrinutost — koščice njenih prstiju su drhtale).
— Sjednite, dragi, ne brinite se. Što li sve pričaju... I zatim: ako
vam je to potrebno — toga dana bit ču uz vas, ostavit ću svoju djecu
u školi nekom drugom — i bit ću s vama, zato što ste vi, dragi, vi ste
— također dijete, i potrebno vam je...
— Ne, ne — odmahnuo sam. — Nipošto! Tada ćete doista
pomisliti da sam ja nekakvo dijete — da ne mogu sam... Nipošto!
(priznajem: za taj dan imao sam druge planove).
Ona se osmjehnula: nepisani tekst osmijeha, očito je bio: “Ah,
kakav tvrdoglav mališan!” zatim je sjela. Oči spuštene. Ruke opet
sramežljivo popravljaju nabor junife koji je ponovo pao između ko­
ljena — i sada o drugom:
— Mislim, da se moram odlučiti... radi vas... ne, molim vas: ne
požurujte me, još moram razmisliti...
Nisam se žurio. Iako sam shvaćao da moram biti sretan i da nema
veće časti nego sobom ovjenčati nečije zrele godine.
... Čitavu noć — nekakva krila, i ja hodam i sklanjam rukama
glavu od tih krila. A zatim — stolica. Ali stolica — ne naša, sadaš­
nja, već starog oblika, od drveta. Ja prebirem nogama, kao konj
(desna prednja — i lijeva zadnja, lijeva prednja i desna zadnja), stoli­
ca pritrčava mom krevetu, ulazi u njega — i ja volim drvenu stolicu:
neudobno, bolno.
Neobično: zar nije moguće izmisliti neko sredstvo da bi se izli­
ječio od bolesti snova ili je učinio razumnom — možda čak koris­
nom.

Bilješka 22.

Koncept: SKAMENJENI VALOVI. SVE SE USAVRŠAVA. JA
SAM — MIKROB.

Zamislite da stojite na obali: valovi — ravnomjerno gore; i propevši
se zastali, skamenili se. Eto baš je tako jezivo i neprirodno bilo i to

82