Page 85 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Četverokut i u njemu pjegavo lice i sljepoočice sa zemljopisnom
kartom plavih žila — sklonili se iza ugla, zauvijek. Mi hodamo —
jedno milijunoglavo tijelo, i u svakom od nas — ta smirena radost,
kakvu, vjerojatno, žive molekule, atomi, fagociti. U drevnom svijetu
— to su shvaćali kršćani, stvarni naši (iako vrlo nesavršeni) prethod­
nici: smjemost je vrlina, a gordost je grijeh, i da smo “Mi” — od
Boga, a “Ja” — od đavla.
Evo ja — sam — ukorak sa svima — a ipak odvojen od sviju. Još
uvijek drhtim od proživljenih uzbuđenja, kao most po kojem je tek
protutnjao vlak. Osjećam sam sebe. Ali, ipak, osjećaju sebe, spozna­
ju svoju individualnost — samo povrijeđeno oko, gnojan prst, zub
koji boli: zdravo oko, prst, zub, kao da ih nema. Zar nije jasno — da
je spoznaja sebe — samo bolest.
Ja možda nisam više fagocit koji djelotvorno i mirno proždire
mikrobe (sa plavom sljepoočicom i pjegave): ja sam možda mikrob i
možda ih već ima na tisuće među nama, koji se još uvijek prave, kao
i ja, da su fagociti...
Što ako je sadašnji, u suštini nevažan događaj — što ako je to
samo početak, samo prvi meteor od cijelog niza plamenih kamenova
što ih beskonačnost ispaljuje na naš stakleni raj?

Bilješka 23.

Koncept: CVIJEĆE. RASTVARANJE KRISTALA. AKO SAMO.

Pričaju da postoje cvjetovi koji se otvaraju samo jednom u sto godi­
na. A zašto ne bi postojali i takvi koji cvjetaju jednom u tisuću —
deset tisuća godina. Možda o tome nismo znali ništa samo zato što je
upravo danas došlo to “jednom u tisuću godina”.
I sada, blažen i pijan, silazim niza stepenice, k dežurnom, i brzo
pred mojim očima, svuda uokolo nečujno prskaju tisućugodišnji
pupoljci, i rascvjetavaju se naslonjači, cipele, zlatne pločice, električ­
ne lampe, nečije tamne i dlakave oči, gravirani stupovi ograde, na ste­
penice bačena marama, stolić dežurnog, nad stolićem — nježno-

85