Page 86 - Yegnevy Zamyatin - Mi

-tamno, pjegavim obrazima IO. Sve je — neobično, novo, nježno,
ružičasto, vlažno.
IO uzima od mene ružičasti bon, a nad njenom glavom — kroz
staklo zida — visi s nevidljive grane mjesec, plav i mirisav. S
ushićenjem pokazujem prstom i kažem.
— Mjesec — razumijete?
IO gleda mene, potom broj bona — i vidim njen poznat, tako
očaravajuće-čedan pokret: popravlja nabore junife u kutovima kolje­
na.
— Dragi moj, vi izgledate bolesno, nenormalno —jer su bolest i
nenormalnost jedno te isto. Vi se uništavate, i to vam nitko neće reći
— nitko.
Taj “nitko” — naravno, jednak je broju na bonu: 1-330.
Mila, prekrasna IO! Vi ste, naravno, u pravu: —ja sam — nera­
zuman, ja sam — bolestan, ja imam — dušu, ja sam — mikrob. Ali
zar cvjetanje — nije bolest? Zar nije bolno kada prska pupoljak? I ne
mislite li daje spermatozoid — najstrašniji mikrob?
Ja sam — gore, u svojoj sobi. U široko rascvjetanoj čašici naslo­
njača sjedi I. Ja sam — na podu, obgrlio sam njene noge, moja glava
je na njenim koljenima, šutimo. Tišina, puls... i tako: ja sam —
kristal, i rastvaram se u njoj, u I. Savršeno jasno osjećam, kako
kopne, kopne izbrušeni rubovi koje me ograničavaju u prostoru —
iščezavam, rastvaram se na njenim koljenima, u njoj, postajem sve
manji — i istovremeno sve širi, sve veći, sve neobuhvatniji. Zato što
ona — nije ona, već svemir. A na sekundu smo ja i taj radošću prožeti
naslonjač pored kreveta — jedno: i starica koja se prekrasno osmje­
huje kraj vrata Drevne Kuće i divlje neprohodne šume iza Zelenog
Zida i nekakve srebrne ruševine na crnom, koje drijemaju kao stari­
ca, i negdje, nevjerojatno daleko, vrata koja su sada lupnula — sve je
to u meni, zajedno sa mnom, sluša lupanje pulsa i leti kroz blaženu
sekundu...
U besmislenim, zbrkanim, nabujalim riječima pokušavam joj
objasniti da sam ja — kristal i zato su u meni — vrata, i zato osjećam
kako je sretan naslonjač. Ali ispada takva besmislica da se zaustav­
ljam, jednostavno me sram: ja i — odjednom...
— Draga I, oprosti mi! Uopće ne razumijem: govorim takve glu­
posti...

86