Page 87 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— A zašto misliš da su gluposti — nešto loše? Da su ljudsku glu­
post njegovali i odgajali stoljećima, kao i um, možda bi se od nje
dobilo nešto iznenađujuće dragocjeno.
— Da... (Čini mi se daje u pravu — kako ona sada može biti u
krivu?)
— I za jednu tvoju glupost — za to što si ti napravio jučer na šet­
nji — volim te još više —još više.
— Ali zašto si me mučila, zašto nisi dolazila, zašto si slala svoje
bonove, zašto si me prisiljavala...
— A možda sam te trebala iskušati? Možda sam trebala znati
hoćeš li učiniti sve što ja želim — da si već potpuno moj?
— Da, potpuno!
Uzela je moje lice — čitavog mene — u svoje dlanove, podigla
mi glavu:
— Da, a kako vaše “obveze svakog časnog broja”? Ha?
Slatki, oštri bijeli zubi; osmijeh. Ona u rastvorenoj čašici naslo­
njača — kao pčela: u nje su i žalac i med.
Da, obveze... U mislima prelistavam svoje posljednje bilješke:
zapravo nigdje, čak ni misli o tome, da bih u biti, trebao...
Šutim. Oduševljeno se (i vjerojatno glupo) smješkam, gledam u
njene zjenice, pretrčavam s jedne na drugu, i u svakoj od njih vidim
sebe: ja — malecni, milimetarski — zatočen u tim sitnim, kao duga,
tamnicama. I zatim opet — pčele — usne, slatka bol cvjetanja...
U svakom od nas, numera, nekakav je nevidljivi, metronom koji
tiho otkucava, i mi, ne gledajući na sat, s točnošću od pet minuta
znamo vrijeme. Ali tada — metronom se u meni zaustavio, ja nisam
znao koliko je prošlo, u strahu sam uhvatio ispod jastuka pločicu sa
satom...
Hvala Dobrotvoru: još dvadeset minuta! Ali minute — takve, do
komičnosti kratke, kusate, trče, a moram joj toliko toga ispričati —
sve, sve o sebi: o pismu O, i o užasnoj večeri kada sam joj dao dijete;
i zbog nečeg o svojem djetinjstvu — o matematičaru Pljapi, o V-l, i
kako sam po prvi put bio na prazniku Jednoglasnosti i gorko plakao
zato što mi je na takav dan na junifi — bila mrlja od tinte.
I je podigla glavu, naslonila se na lakat. Na kutovima usana —
dvije duge, odlučne linije — i tamni kut podignutih obrva: križ.
— Možda, toga dana... — zaustavila se i obrve — još tamnije.

87