Page 87 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 87

—  A zašto misliš da su gluposti — nešto loše? Da su ljudsku glu­
           post  njegovali  i  odgajali  stoljećima,  kao  i  um,  možda  bi  se  od  nje
           dobilo nešto iznenađujuće dragocjeno.
             —  Da...  (Čini  mi  se  daje  u  pravu  —  kako  ona  sada  može  biti  u
           krivu?)
             —  I za jednu tvoju glupost — za to što si ti napravio jučer na šet­
           nji — volim te još više —još više.
             —  Ali  zašto  si  me  mučila,  zašto  nisi  dolazila,  zašto  si  slala  svoje
          bonove, zašto si me prisiljavala...
             —  A  možda  sam  te  trebala  iskušati?  Možda  sam  trebala  znati
          hoćeš li učiniti sve što ja želim — da si već potpuno moj?
             —  Da, potpuno!
             Uzela  je  moje  lice  —  čitavog  mene  —  u  svoje  dlanove,  podigla
          mi glavu:
             —  Da, a kako vaše “obveze svakog časnog broja”? Ha?
             Slatki,  oštri  bijeli  zubi;  osmijeh.  Ona  u  rastvorenoj  čašici  naslo­
          njača — kao pčela: u nje su i žalac i med.
             Da,  obveze...  U  mislima  prelistavam  svoje  posljednje  bilješke:
          zapravo nigdje, čak ni misli o tome, da bih u biti, trebao...
             Šutim.  Oduševljeno  se  (i  vjerojatno  glupo)  smješkam,  gledam  u
          njene zjenice, pretrčavam s jedne na drugu, i u svakoj od njih vidim
          sebe: ja — malecni, milimetarski — zatočen u tim sitnim, kao duga,
          tamnicama. I zatim opet — pčele — usne, slatka bol cvjetanja...
             U  svakom  od  nas,  numera,  nekakav  je  nevidljivi,  metronom  koji
           tiho  otkucava,  i  mi,  ne  gledajući  na  sat,  s  točnošću  od  pet  minuta
           znamo vrijeme. Ali tada — metronom se u meni zaustavio, ja nisam
           znao  koliko je  prošlo,  u strahu sam uhvatio ispod  jastuka pločicu sa
           satom...
             Hvala  Dobrotvoru:  još  dvadeset  minuta!  Ali  minute  —  takve,  do
           komičnosti  kratke,  kusate,  trče,  a  moram  joj  toliko  toga  ispričati  —
           sve, sve o sebi: o pismu O, i o užasnoj večeri kada sam joj dao dijete;
           i  zbog  nečeg  o  svojem  djetinjstvu  —  o  matematičaru  Pljapi,  o  V-l,  i
           kako sam po prvi put bio na prazniku Jednoglasnosti i gorko plakao
           zato što mi je na takav dan na junifi — bila mrlja od tinte.
             I  je  podigla  glavu,  naslonila  se  na  lakat.  Na  kutovima  usana  —
           dvije duge, odlučne linije — i tamni kut podignutih obrva: križ.
             —  Možda, toga dana... — zaustavila se i obrve — još tamnije.


                                                                87
   82   83   84   85   86   87   88   89   90   91   92