Page 93 - Yegnevy Zamyatin - Mi

nategnuta, drhti. I u meni — kao u radioprijamniku namještenom na
istu valnu duljinu — uzvratna jeza.
Na pozornici pjesnik je čitao predizbornu odu, ali ja nisam čuo
niti jednu riječ, samo ravnomjerno ljuljanje heksametarskog njihala,
i sa svakim njegovim pokretom sve je bliže nekakav određeni sat. I
ja još uvijek grozničavo prelistavam po redovima jedno lice za
drugim — kao stranice — i još uvijek ne vidim ono jedino, koje
tražim, a njega trebam što prije naći, jer će sada njihalo zamahnuti, a
onda...
On — on, naravno. Dolje, pored pozornice, klizeći nad blistavim
staklom, promaknula roza krila-uši, tamno, kao dvostruko zavinuta
petlja slova S odrazilo se tijelo u trku — nekamo je žurio — u za­
mršene prolaze među tribinama.
S, I — nekakva nit (među njima — mislim, čitavo vrijeme neka­
kva nit; još uvijek ne znam kakva — ali jednom ću je već odmrsiti).
Zakačio sam se za njega očima, on poput klupka sve dalje, a za njim
nit. Evo, zaustavio se, evo...
Kao gromovito, visokovoltažno pražnjenje: nešto me je probolo,
savilo u čvor. U našem redu, svega 40 stupnjeva od mene, S se zaus­
tavio, nagnuo. Vidio sam I, a pored nje odvratno crnačkousti, samo­
zadovoljno se osmjehujući, R-13.
Prva misao — baciti se tamo i viknuti joj:
“Zašto si danas s njim? Zašto nisi htjela da ja?”
Ali nevidljiva, dobrotvorna paučina čvrsto je sputavala ruke i
noge; stisnuvši zube, željezno sam sjedio, ne spuštajući pogleda. Kao
sada: to je oštra, fizička bol u srcu, sjećam se, pomislio sam: “Ako
od nefiziČkih razloga može biti fizička bol, onda jasno da...”
Zaključak, nažalost, nisam izveo: sjećam se samo — sinulo mi je
nešto o “duši”, proletio je besmisleni drevni izraz — “duša u grlo”. I
zamro sam: heksametar je umuknuo. Sad će počeli... Što?
Prema utvrđenom običaju petominutni izborni prekid. Prema
utvrđenom običaju predizboma šutnja... Ali, sada ona nije bila tako
istinski pobožna, puna pijeteta, kao uvijek: sada je bila kao kod dre­
vnih, dok još nisu znali ni za kakve akumulatorske tornjeve, kada su
neukroćenim nebom s vremena na vrijeme bjesnjele “oluje”. Sada je
bilo, kao kod drevnih prije oluje...
Zrak je — od prozirnog željeza. Htio bih disati široko otvorenih
usta. Do bola napet sluh zapisuje: negdje otraga — kao miš koji gric­

93