Page 163 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Ta patnja potom potiče želju za sebičnim, trenutnim zadovoljenjem - za

probitkom. Ali osobno žrtvovanje i rad puno nas djelotvornije čuvaju od patnje
negoli kratkoročni impulzivni užitci. Međutim, sama tragedija (shvaćena kao
proizvoljna grubost društva i prirode, nasuprot ranjivosti pojedinca) nije jedini -
možda čak ni prvenstveni - izvor patnje. Treba uzeti u obzir i problem zla. Svijet
je čvrsto protiv nas, to je sigurno, ali čovjekova nehumanost prema čovjeku
nešto je još gore. Dakle, problem žrtvovanja je složen: oskudica i ograničenje
smrtnošću nisu jedino protiv čega se borimo radom i spremnošću za odricanje i

prinošenje. Ne: tu je i problem zla.
Vratimo se još jednom na priču o Adamu i Evi. Nakon pada, nakon što su se
našim arhetipskim roditeljima otvorile oči, život je postao vrlo težak za njihovu

djecu (to smo mi). U prvome redu riječ je o strašnoj sudbini koja nas čeka u
postrajskome svijetu - u povijesti. To je dobrim dijelom zbog onoga što je
Goethe nazvao „našom kreativnom, beskrajnom tlakom". Ljudi, kao što vidimo,
rade. Radimo zato što smo uvidjeli vlastitu ranjivost, svoju podložnost bolesti i
smrti, i želimo se zaštititi što je dulje moguće. Jednom kada uvidimo kakva nas
budućnost čeka, moramo se pripraviti za nju ili živjeti u poricanju i strahu.
Upravo zato žrtvujemo sadašnja zadovoljstva za bolje sutra. Spoznaja vlastite

smrtnosti i potrebe za radom nije bilo jedino otkriće Adama i Eve nakon što su
pojeli zabranjeni plod, a oči im se otvorile. Spoznali su (je li to bilo prokletstvo?)
dobro i zlo.

Trebala su mi desetljeća da shvatim što to znači (tj. da shvatim barem djelić
značenja). Riječ je o sljedećemu: jednom kada postanete svjesni svoje ranjivosti,
sveobuhvatnije počnete shvaćati narav ljudske ranjivosti općenito. Razumijete
što znači biti preplašen, ljutit, ogorčen i žučljiv. Razumijete značenje boli. Onda
kada uistinu shvatite te osjećaje u sebi, kao i razloge zbog kojih nastaju, shvatit
ćete i kako ih izazvati u drugima. Na taj način mi, samosvjesna bića, postajemo
sposobni dobrovoljno i iznimno vješto mučiti druge (i sami sebe, naravno - ali

sada je ipak riječ o odnosu prema drugima). Posljedice toga novog znanja
vidimo na djelu kod Kajina i Abela, sinova Adama i Eve. U njihovo vrijeme
čovječanstvo je već naučilo prinositi žrtve Bogu.
Na kamenim oltarima izrađenima za tu svrhu naši su preci izvodili precizno

utvrđen ritual: žrtvovali su nešto vrijedno, dragocjenu životinju ili njezin dio,
pretvarajući taj prinos kroz vatru u dim (u duh) koji uzlazi do nebesa. Tako kao
da su dramski prikazali prinošenje onoga najboljeg što imaju Bogu da im
budućnost bude bolja. Bog je prihvatio Abelove žrtve i Abel je bio radostan.
Kajinove je žrtve, međutim, odbio i on je, nikakvo čudo, postao ljubomoran i