Page 166 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 166

naivan,  a  osvetoljubivi  brat  može  biti  nezamislivo  podmukao  i  lukav,  poput

               zmije  u  Post  3,1.  No  opravdanja  -  čak  ni  razlozi,  ni  razumljivi  razlozi  -  nisu
               važni,  ne  u  krajnjoj  analizi.  Problem  zla  ostaje  neriješen  čak  i  bogougodnim
               Abelovim žrtvama. Bile su potrebne tisuće i tisuće godina da se čovječanstvo
               dovine  nečemu  drugom  nalik  rješenju.  Ista  tema  ponovno  izbija,  ovoga  puta
               kulminirajući, u priči o kušnji u pustinji, ali tu je sveobuhvatnije izražena i tu na
               koncu junak pobjeđuje.

                    Suočavanje sa zlom
                    Prema Bibliji, Isus je otišao u pustinju „da ga đavao iskuša" (Mt 4,1). To je
               zapravo  priča  o  Kajinu,  ponovno  ispričana  na  apstraktan  način.  Kao  što  smo
               vidjeli, Kajin nije zadovoljan ni sretan. Naporno radi, ili barem on to misli, ali
               Bog nije zadovoljan. U međuvremenu Abel naizgled lagodno prolazi kroz život.

               Usjevi mu bogato rađaju. Žene ga vole. I što je najgore od svega, on je doista
               dobar  čovjek.  Svatko  to  zna.  Zaslužio  je  svoju  dobru  sudbinu.  To  je  samo
               dodatan razlog da postane predmetom zavisti i mržnje. S druge strane, stvari se
               ne odvijaju dobro za Kajina i on žali zbog svoje nesreće, ne miče se od nje kao
               lešinar od svojega jajeta. U svojoj bijedi nastoji smisliti nešto pakleno i čineći to
               ulazi  u  pustu  divljinu  svojega  uma.  Opsjednut  je  svojom  zlom  sudbinom;
               Božjom izdajom. Hrani svoje ogorčenje. Upušta se u sve detaljnija maštanja o

               osveti. I dok to čini, njegova taština raste do luciferskih razmjera. „Zlostavljan
               sam i potlačen", misli. „Ovo je glup i proklet planet. Što se mene tiče, može otići
               kvragu."  S  tim  mislima  Kajin,  slobodno  možemo  reći,  metaforički  odlazi  u
               pustinju, tamo susreće đavla i postaje žrtva njegovih kušnja. Sotona čini sve što
               može  kako  bi  stvari  učinio  što  gorima,  na  što  ga  potiče  (da  se  izrazimo
               bezvremenim riječima Johna Miltona):

                    ...toliko duboka zloba,
                    da posiječe ljudski rod u jednom korijenu,

                    i zemlju s Paklom da uplete i umiješa,

                    sve to učinjeno da se prkosi velikom Stvoritelju.
                    Kajin se okreće Zlu zato da dobije ono što mu je Dobro uskratilo i čini to
               dobrovoljno, svjesno i sa zlim predumišljajem.

                    Krist  ide  drugim  putem.  Njegov  boravak  u  pustinji  tamna  je  noć  duše  -
               duboko ljudsko i univerzalno ljudsko iskustvo. To je put do onoga mjesta u koje
               svi idemo kada se stvari raspadaju, prijatelji i obitelj se otuđe, zavladaju beznađe
               i  očaj  i  začujemo  crni  zov  nihilizma.  I,  dodajmo  još  u  duhu  vjernosti  priči:
               četrdeset dana i noći usamljena gladovanja u pustinji moglo bi vas odvesti baš na
   161   162   163   164   165   166   167   168   169   170   171