Page 166 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

naivan, a osvetoljubivi brat može biti nezamislivo podmukao i lukav, poput

zmije u Post 3,1. No opravdanja - čak ni razlozi, ni razumljivi razlozi - nisu
važni, ne u krajnjoj analizi. Problem zla ostaje neriješen čak i bogougodnim
Abelovim žrtvama. Bile su potrebne tisuće i tisuće godina da se čovječanstvo
dovine nečemu drugom nalik rješenju. Ista tema ponovno izbija, ovoga puta
kulminirajući, u priči o kušnji u pustinji, ali tu je sveobuhvatnije izražena i tu na
koncu junak pobjeđuje.

Suočavanje sa zlom
Prema Bibliji, Isus je otišao u pustinju „da ga đavao iskuša" (Mt 4,1). To je
zapravo priča o Kajinu, ponovno ispričana na apstraktan način. Kao što smo
vidjeli, Kajin nije zadovoljan ni sretan. Naporno radi, ili barem on to misli, ali
Bog nije zadovoljan. U međuvremenu Abel naizgled lagodno prolazi kroz život.

Usjevi mu bogato rađaju. Žene ga vole. I što je najgore od svega, on je doista
dobar čovjek. Svatko to zna. Zaslužio je svoju dobru sudbinu. To je samo
dodatan razlog da postane predmetom zavisti i mržnje. S druge strane, stvari se
ne odvijaju dobro za Kajina i on žali zbog svoje nesreće, ne miče se od nje kao
lešinar od svojega jajeta. U svojoj bijedi nastoji smisliti nešto pakleno i čineći to
ulazi u pustu divljinu svojega uma. Opsjednut je svojom zlom sudbinom;
Božjom izdajom. Hrani svoje ogorčenje. Upušta se u sve detaljnija maštanja o

osveti. I dok to čini, njegova taština raste do luciferskih razmjera. „Zlostavljan
sam i potlačen", misli. „Ovo je glup i proklet planet. Što se mene tiče, može otići
kvragu." S tim mislima Kajin, slobodno možemo reći, metaforički odlazi u
pustinju, tamo susreće đavla i postaje žrtva njegovih kušnja. Sotona čini sve što
može kako bi stvari učinio što gorima, na što ga potiče (da se izrazimo
bezvremenim riječima Johna Miltona):

...toliko duboka zloba,
da posiječe ljudski rod u jednom korijenu,

i zemlju s Paklom da uplete i umiješa,

sve to učinjeno da se prkosi velikom Stvoritelju.
Kajin se okreće Zlu zato da dobije ono što mu je Dobro uskratilo i čini to
dobrovoljno, svjesno i sa zlim predumišljajem.

Krist ide drugim putem. Njegov boravak u pustinji tamna je noć duše -
duboko ljudsko i univerzalno ljudsko iskustvo. To je put do onoga mjesta u koje
svi idemo kada se stvari raspadaju, prijatelji i obitelj se otuđe, zavladaju beznađe
i očaj i začujemo crni zov nihilizma. I, dodajmo još u duhu vjernosti priči:
četrdeset dana i noći usamljena gladovanja u pustinji moglo bi vas odvesti baš na