Page 165 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

profesorskom radu i radu u klinici. Potresi, poplave, glad, tumor - dovoljno smo

snažni da sve to podnesemo. Ali ljudsko zlo svijetu dodaje potpuno novu
dimenziju bijede. Zbog toga pojavu samosvijesti, kao i prateću spoznaju vlastite
smrtnosti te spoznaju dobra i zla, nalazimo u prvim poglavljima Knjige Postanka
(kao i u golemoj tradiciji koja ih okružuje) kao kataklizmu kozmičkih razmjera.
Namjerna ljudska zloća može slomiti duh koji ni najveća tragedija ne bi

uzdrmala. Sjećam se kako sam u radu s jednom klijenticom zajedno s njom
otkrio da je zbog šoka pretrpjela godine ozbiljna posttraumatskoga stresnog
poremećaja - bila je riječ o svakodnevnoj drhtavici i prestravljenosti, kao i
kroničnoj nesanici - i sve to zbog bijesnog izraza lica njezina dečka dok je bio
pijan. Njegovo „namrgođeno lice“ (usp. Post 4,5) iskazivalo je jasnu i svjesnu

želju da joj nanese zlo. Bila je puno naivnija nego što je trebala biti i to ju je
učinilo podložnom traumi. No nije stvar u tome: zlo koje dobrovoljno činimo
jedni drugima može čak i snažnim osobama nanijeti duboku i trajnu štetu. Što
točno nadahnjuje takvo zlo?
Ono ne nastaje samo kao posljedica teška života. Ne izbija jednostavno ni

zbog samoga neuspjeha ili zbog shvatljiva razočaranja i ogorčenosti koje
osjećamo zbog neuspjeha. Ali teška životna sudbina, dodatno otežana zbog
neprestano odbijenih žrtava (koliko god možda loše osmišljene bile; s koliko god
malo interesa bile izvršene)? To će izobličiti ljude u prava čudovišta koja zatim
svjesno počinju činiti zlo; počinju sebi i drugima oko sebe uzrokovati bol i

patnju (i čine to samo boli i patnje radi). Tako se oblikuje uistinu pakostan krug:
nevoljke žrtve učinjene s pola srca; Bog ili stvarnost (kako želite) odbija takvu
žrtvu; ljutito ogorčenje, zbog odbijanja; zapadanje u ogorčenje i želju za
osvetom; buduće se žrtve čine s još više negodovanja ili ih se odbija činiti.
Odredište te silazne spirale jest sam pakao.

Život je uistinu „prljav, okrutan i kratak“, kao što je to upečatljivo primijetio
engleski filozof Thomas Hobbes. No čovjekova sposobnost za zlo čini ga još
gorim. To znači da središnji životni problem - bavljenje njegovim grubim
datostima - nije samo pitanje što i kako žrtvovati da se umanji patnja, nego što i
kako žrtvovati da se umanje patnja i zlo - koje je svjesni, voljni i osvetoljubivi
izvor najgore patnje. Pripovijest o Kajinu i Abelu jedno je očitovanje arhetipske

priče o braći-neprijateljima, junaku i protivniku: dva elementa ljudske psihe -
jedan je usmjeren prema gore, prema Dobru, a drugi prema dolje, prema
samomu paklu. Abel je, istina, junak, ali junak kojega je Kajin porazio. Abel je
mogao ugoditi Bogu - nezanemarivo i nevjerojatno postignuće - ali nije mogao
nadvladati ljudsko zlo. Zbog toga je Abel arhetipski nepotpun. Možda je bio