Page 168 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

odlučuje preuzeti osobnu odgovornost za svu dubinu ljudske izopačenosti. To

znači da je Krist vječno spreman suočiti se s kušnjama najpakosnijega elementa
ljudske naravi, duboko o njima promisliti i riskirati. To znači da je Krist uvijek
voljan svjesno, potpuno i dobrovoljno suprotstaviti se zlu. To nije puka
apstrakcija (iako jest apstraktno), nije nešto što treba ispolirati. To nije samo
intelektualno pitanje.

Posttraumatski stresni poremećaj kod vojnika često se razvije ne zbog onoga
što su vidjeli, nego zbog onoga što su učinili. Na bojištu ima mnogo demona, da
tako kažemo. Odlazak u rat može otvoriti vrata samoga pakla. Tu i tamo ispuže
nešto mračno i opsjedne nekoć naivna dječaka s farme u Iowi i on se pretvori u
čudovište koje čini užasne stvari. Siluje i ubija žene i kolje djecu u My Laiju,

cijelo vrijeme promatrajući sebe dok to radi. Pritom neki mračni dio njega uživa
u tome - i upravo je to ono što ne može zaboraviti. Kasnije ne će znati kako se
pomiriti s istinom o samome sebi i svijetu koja mu se tada otkrila. Nikakvo čudo.
U velikim i temeljnim mitovima drevnoga Egipta nalazimo priču o bogu
Horusu - kojega često smatraju Kristovim prethodnikom u povijesnomu i

konceptualnom smislu. On je doživio nešto slično suočivši se sa zlim stricom
7
Setom , uzurpatorom prijestolja boga Ozirisa, Horusova oca. Horus, svevideći
egipatski bog s glavom sokola, egipatsko oko, simbol konačne, vječne
pozornosti, dovoljno je hrabar da se bori sa Setovom pravom naravi i zapodjene
s njim izravnu borbu. No u bitci sa strašnim stricem oštećuje mu se svijest.
Ostaje bez oka. To se dogodilo unatoč njegovu božanskomu stasu i nenadmašnu
vidu. Što bi onda izgubio obični čovjek kada bi pokušao to isto? No možda bi u

svojemu unutarnjem vidu i razumijevanju mogao dobiti nešto proporcionalno
gubitku gledanja vanjskoga svijeta.
Đavao utjelovljuje odbijanje žrtve; on je oholost, prkos, prijetvornost i
okrutna, svjesna zlonamjernost. On je čista mržnja usmjerena prema čovjeku,

Bogu i Biću. Ne će se poniziti, čak ni kada je u potpunosti svjestan da bi trebao.
Štoviše, on točno zna što radi, opsjednut željom za razaranjem i čini to svjesno,
promišljeno i potpuno. Stoga se upravo on - sam arhetip Zla - mora suočiti s
Kristom - arhetipom Dobra - i iskušavati ga. Upravo on mora ponuditi Spasitelju
čovječanstva, koji se nalazi u strašnim i zahtjevnim uvjetima, ono što svi ljudi
najviše žele.

Prvo iskušava izgladnjeloga Krista govoreći mu da pretvori pustinjski kamen
u kruh i tako utaži glad. Zatim mu predlaže da se baci s litice i zazove Boga i
anđele da ga spase. Na prvu kušnju Krist odgovara riječima: „Ne živi čovjek