Page 170 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

svoje ranjivosti samo na osobnoj razini - naime, prisiljavajući Boga da ga spasi -

zato što to ne bi riješilo problem za sve druge i za sva vremena. U ovoj Kristovoj
rečenici naslućujemo i odbijanje da se prepusti udobnosti ludila. Jednostavno,
premda psihotično, samoproglašenje nekakvim čarobnim mesijom moglo je
predstavljati istinsku kušnju za Krista s obzirom na teške životne uvjete u
pustinji. No on je odbio ideju da spasenje - ili čak, kratkoročno gledano,
preživljavanje - ovisi o narcističkome dokazivanju nadmoćnosti i o
zapovijedanju Bogu, čak i ako je u pitanju Božji Sin.

Konačno dolazi treća kušnja, najzahtjevnija od svih. Pred Kristom leže sva
kraljevstva svijeta, spremna da ih uzme. To je sirenski zov zemaljske moći:
prilika da sve i svih možeš kontrolirati i naređivati im. Kristu je ponuđen sam

vrh dominacijske hijerarhije, predmet životinjske čežnje svakoga majmuna: da
mu svi budu poslušni, da ima najljepše posjede, moć da gradi i uvećava stečeno,
mogućnost neograničenih osjetilnih zadovoljenja. To je golem probitak, ali to
nije sve. S takvim rastom statusa naša nutarnja tama dobiva bezbroj prilika da se
otkrije. Požuda za krvlju, silovanjem i uništenjem čini velik dio privlačnosti
moći. Ljudi ne žele moć samo zato da više ne bi patili. Ljudi ne žele moć samo
zato da nadvladaju podložnost oskudici, bolesti i smrti. Imati moć znači imati

priliku za osvetu, priliku da osiguraš pokornost i uništiš svoje neprijatelje. Ako
Kajinu date dovoljno moći, on Abela ne će samo ubiti. Prvo će ga maštovito i
beskrajno mučiti. Onda, i tek onda će ga ubiti. Zatim će krenuti na sve ostale.

Postoji nešto što nadilazi čak i sam vrh najvišega mjesta dominacijske
hijerarhije, toliko veliko da pristup tome ne bi trebalo žrtvovati zbog neposredna
uspjeha. To je također stvarno mjesto, iako nije riječ o mjestu u geografskomu
smislu. Jednom sam imao viđenje prostranoga krajolika, protezao se miljama i
miljama daleko prema horizontu. Lebdio sam visoko u zraku i promatrao ga iz
ptičje perspektive. Dokle god mi je pogled sezao, vidio sam goleme terasaste
staklene piramide. Neke su bile male, neke velike, neke su se presijecale, neke

su bile odvojene - sve su nalikovale suvremenim neboderima; svaka je bila puna
ljudi koji su nastojali dosegnuti vrh piramide. No bilo je još nešto, nešto iznad
toga vrhunca, područje smješteno izvan svake piramide, a u kojemu su sve one
bile ukorijenjene. Bio je to privilegiran položaj oka koje je moglo (ili je možda
to svjesno odabralo) slobodno lebdjeti iznad meteža, koje je odabralo da ne će
dominirati ni nad jednom određenom skupinom ili situacijom, već da će na neki

način istodobno sve nadilaziti. Bila je to sama pozornost, čista i nesputana:
izdvojena, budna, pažljiva pozornost koja djeluje tek nakon što se utvrde pravo
vrijeme i mjesto za to. Kao što piše u Tao te Chingu: